NEDJELJA – DAN GOSPODNJI
Nedjeljno slavlje euharistije je put na kojem učimo biti odgovorni članovi Crkve. Osim toga, za vjernika nedjeljna sveta Misa predstavlja vrelo iz kojega crpi snagu za svakodnevni život. U hodu kroz vrijeme, od nedjelje do nedjelje, vjernici zapravo putuju od jednog susreta s Gospodinom do drugog. U tim susretima s živim Bogom rastemo, hranimo se i dobivamo snagu za život djece Božje u ovome svijetu.
Nedjelja je poseban dan – ne rade dječji vrtići, učenici ne idu u školu, studenti ne idu na fakultet, ne rade tvornice, vlakovi i autobusi prometuju prema nedjeljnom voznom redu, ritam života je drugačiji. No, osim tih općenitih značajki, nedjelja za nas kršćane svoju iznimnost najviše očituje u tome jer je dan posvećen odnosu Boga i čovjeka. Više nego u ostale dane naglasak je na duhovnom području života. U tom danu na jedan poseban način odvija se komunikacija i susret nebeskog i zemaljskog.
Dan Gospodnji je darovani dan, odnosno privilegirani trenutak, koji čovjeka uzdiže na jednu višu razinu. Nedjeljom smo pozvani na ''nešto više'' od one ''običnosti'' ostalih dana u tjednu.
Otkrijmo zato, ljepotu i bogatstvo nedjelje kao prostora u kojemu nam Bog daruje svoju ljubav, milosrđe i dobrotu.
PRVI, A NE POSLJEDNJI DAN
Prema građanskome kalendaru, nedjelja je posljednji dan u tjednu, a ponedjeljak prvi. Civilno društvo stavlja naglasak na čovjeka, njegov rad, obaveze i društvene aktivnosti. Stoga je nedjelja kao posljednji dan u tjednu, prilika za odmor, opuštanje i zabavu. Posljednji dan tjedna koji zajedno sa subotom tvori ''week-end'' je općeprihvaćeni pojam za vrijeme koje čovjek posvećuje sebi, kako bi onda odmoren i obnovljenih snaga mogao nastaviti s radnim aktivnostima u sljedećem tjednu.
Kršćanski je pojam nedjelje drugačiji. Ona je dan koji je prije svega prožet svetkovanjem i priznavanjem Božjega gospodstva, a onda i prilika za odmor od svakodnevnog rada. S kršćanskog stajališta, nedjelja je jedan čitav dan koji čovjek posvećuje odnosu s Bogom i svoj pogled zaustavlja na njemu. Rasterećen od posla, svakodnevnih briga i obaveza, svu svoju pažnju može nesmetano usmjeriti na Boga. Otuda proizlazi drugi naziv za nedjelju – Dan Gospodnji, tj. dan Božjega gospodstva u kojemu ga čovjek časti, slavi i priznaje. Toga dana prepuštamo Gospodinu da u potpunosti bude gospodar čitave naše stvarnosti, za razliku od ostalih dana u kojima našim životom više ''gospodare'' radne obaveze, poslovi, aktivnosti i sl.
Tako promatrajući nedjelju, dolazimo do zaključka da je ona prvi dan tjedna. Za nas je Bog na prvome mjestu i prije svega drugoga posvećujemo se njemu. U njemu nalazimo odmor i počinak, ali još važnije, on je naša snaga, nadahnuće i pomoć, on nas pokreće i vodi. Osnaženi i okrijepljeni Božjom ljubavlju, mi krećemo u tjedni životni ritam s novim snagama. Čovjeku vjerniku Bog ne predstavlja tek opuštanje i razbibrigu na kraju svega, nego je on njegov početni zamah. Krivo bi bilo shvaćati i tumačiti nedjelju kao slobodno vrijeme u kojemu tek nakon svega obavljenoga možemo ''zaključiti i posao s Bogom''. Takvo razmišljanje, nažalost često dovodi i same vjernike do površnog izgovora: ''Ah, ove nedjelje nisam stigao (nisam našao vremena) obaviti svetu Misu''.
KAKO JE NASTALA NEDJELJA
Povijest kršćanske nedjelje – kao Dana Gospodnjeg, počinje s Kristovim uskrsnućem. Evanđelja nam svjedoče kako je Gospodin uskrsnuo »u prvi dan u tjednu» (Mt 28,1; Mk 16,9; Lk 24,1; Iv 20,1). Toga istoga dana ukazuje se dvojici učenika na putu u Emaus, koji ga prepoznaju u lomljenju kruha (Lk 24,35). A isti taj dan, uvečer, uskrsli Krist dolazi među svoje učenike. Točno osam dana poslije (kada je bio i Toma među njima) objavljuje im se ponovo: ''Stade pred njih i reče im: Mir vama!'' (Iv 20,26)
To višestruko ponavljanje Isusova dolaska među učenike ''u prvi dan u tjednu'', tj. u dan kada je uskrsnuo, ostavilo je neizbrisiv trag. Prije svega na njih same, potom na prvu kršćansku zajednicu, a onda i na generacije kršćana sve do danas. U tom danu izražena je naša vjera, nada i napokon, naše poslanje.
Nedjelja – Dan Gospodnji nosi u sebi bogate sadržaje: podsjeća na prvine stvaranja svijeta (SZ), te na novo stvaranje koje se dogodilo Kristovim uskrsnućem (NZ). Gospodinovo uskrsnuće ima u kršćanskom životu takvu važnost, da su kršćani smatrali da upravo taj dan u tjednu treba posebno slaviti, a ne starozavjetnu subotu. Nedjelja se naziva i ''Danom Gospodnjim'', jer je obilježena trajnom prisutnošću Uskrsloga u Crkvi, gdje On nastavlja i danas tumačiti Pisma i lomiti kruh kao što je učinio i prije dvije tisuće godina. Zato je za nas vjernike svaka nedjelja ''prvi dan u tjednu'', tj. svake nedjelje mi slavimo ''mali Vazam'' - dan našega Gospodina, čije uskrsnuće slavimo. To je razlog i zbog kojega u liturgijskom smislu ne postoji dan ili blagdan koji bi bio ''jači'' ili važniji od nedjelje.
NEDJELJA – DAN AKTIVNOSTI
Osim glavnog utemeljenja u danu Kristova uskrsnuća, nedjelja nalazi svoja uporišta i u drugim dijelovima povijesti spasenja, te svetopisamskoj tradiciji. Prvu poveznicu nalazimo već kod stvaranja svijeta: ''Tako bi dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši sve svoje djelo koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.'' (Post 2,3-4)
O svetkovanju jednoga dana u tjednu, govori se i u jednom od prikaza Deset zapovijedi što ih donosi Knjiga Izlaska: ''Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi; ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, ni došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je na njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.'' (Izl 20,8-11)
Židovski je narod poštivao subotu kao dan koji je istinski i u cijelosti posvećen Jahvi. I Isus je kao pripadnik toga naroda obdržavao zakone i običaje subote – odlazio je subotom u hram. No ipak, naglasio je kao jednu potpunu novost, odnos prema suboti: ''Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.'' (Mk 2,27). Želi reći kako se ne smije slavljenje Boga pretvoriti u formalizam, kruto obdržavanje zakona koji na koncu zarobljuje čovjeka ili pak, izgovor za potpunu pasivnost i ravnodušnost. Uvijek je na prvome mjestu čovjek i njegovo dobro, koje mu želi i sam Bog. Taj dan, u koji posvećuje čitavoga sebe i svoje vrijeme Bogu, čovjek doživljava kao svoj osobni rast i napredak. U tom danu on se obogaćuje i obnavlja, doživljava slobodu.
I kršćanska je nedjelja na tom tragu. Ona nije dan krutih i strogih zakona koji bi opterećivali vjernika. Nije ni formalnost koju moramo tek ispuniti, bez ikakva osjećaja ili doživljaja. Posebno to nije dan ljenčarenja, dosade i nemara.
Dan Gospodnji je poziv na aktivnost prema Božjim stvarima. On je prilika i prostor da se više nego u ostale dane posvetimo duhovnom životu, Bogu i braći ljudima. Gledajući tako, nedjelja nam itekako može biti aktivan i ispunjen dan. Od onog neizostavnog – euharistijskog slavlja, gdje se neposredno susrećemo s Gospodinom i zajednicom vjernika, do obiteljskih i prijateljskih susreta, te susreta s onima koji trebaju našu blizinu, pomoć i ljubav.
BOGATSTVO NEDJELJE
U tom smislu, Dan Gospodnji nam otkriva i neke potpuno nove mogućnosti, ili možda sasvim uobičajene, ali smo ih mi zaboravili ili ih više ne prepoznajemo. Dan Gospodnji nas upućuje na nekoliko stvarnosti bez kojih vjernik ne može živjeti svoju autentičnost. Te stvarnosti oblikuju karakter i smisao slavljenja nedjelje. Mi u nedjelji prepoznajemo svoj kršćanski identitet, duh i originalnost bez kojih ne možemo živjeti puninu vjere. Što za nas zapravo znači nedjelja?!
Biti zajedno
Velika vjernička obitelj okuplja se i sastaje u taj dan. Zajedno slavimo našega Gospodina i ispunjavamo njegovu želju koju je izrekao na Posljednjoj večeri: ''Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao.'' (Iv 17,21). Mi ostvarujemo kao Isusovi učenici duboko zajedništvo koje je temeljni znak Crkve. Učvršćujemo, svjedočimo i nastavljamo Kristovo djelo, koje je on započeo. Okupljeni u zajedništvu, živimo i prikazujemo Crkvu u ovome svijetu kao Tijelo Kristovo čiji smo udovi.
Slaviti euharistiju
Središte i temeljni cilj Dana Gospodnjeg, jest slavlje euharistije ili svete Mise. To slavlje kršćanskih katolika utkano je u duhovno biće Crkve. Istinski vjernik, živi, raduje se i nadilazi sve poteškoće u želji da ostvaruje taj susret s Gospodinom i s braćom.
U nedjeljnom euharistijskom slavlju sažeto je Isusovo spasiteljsko – osloboditeljsko djelo. Euharistija, naime, najbolje očituje vazmeni događaj: ''Naš je Spasitelj na posljednjoj večeri, one noći kad bijaše predan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi žrtvu na križu…, te da tako Crkvi povjeri spomen – čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave.''
Kršćani u Misi slave Isusov vazmeni događaj, naime, Isusovu muku i smrt, ali ne s težinom muke i smrti, nego s predokusom uskrsne pobjede. Misa je slavlje koje u sebi izražava pobjedu nad patnjom i smrću, te s tog gledišta valja reći da je Misa uskrsno slavlje: kad god Crkva slavi Misu, ona ponovno proživljava Kristovo uskrsnuće – osloboditeljski događaj za čitavo čovječanstvo. Zato sudjelovanjem u slavlju ''Gospodnje večere'' i mi ulazimo i uključujemo se u to veliko otajstvo koje preobražava čitav svijet. Slavlje euharistije u Dan Gospodnji, uistinu je temelj zajedništva Kristovih vjernika.
Slušati Božju riječ i prenositi vjeru
Uz slavljenje Večere Gospodnje, nedjelja je neizostavno dan pouke i prenošenja vjere. Pozorno slušamo riječ Božju koja nam je upućena u biblijskim čitanjima, napose u evanđelju. Razmišljamo o njoj i slušamo tumačenje te riječi u propovijedi. A onda nastojimo ono što smo čuli, primijeniti na svoj život i s ljubavlju predati svojim bližnjima. Primljene darove i blago vjere, kršćanin ne zadržava sebično za sebe, nego ih radostan nastoji posredovati drugima. Uz ''lomljenje kruha'', ''lomi se i dijeli'' riječ Božja kao duhovna hrana koja daje snagu kršćanskome biću za život u ovome svijetu.
Biti dobar za druge
Od najranijeg kršćanskog vremena, nedjelja je imala socijalni i karitativni značaj. Vjernik je posebno u Dan Gospodnji pozvan biti darom za drugoga. Kao što se nama Krist daruje u euharistiji, tako smo i mi kao dionici njegove ljubavi, upućeni darovati ljudima ono što možemo. Najprije to činimo na samoj svetoj Misi, kada zajednica vjernika daruje milostinju za potrebe Crkve, a onda i na druge načine. Obzirom da smo toga dana rasterećeni od većine obaveza i poslova, možemo više vremena i pažnje posvetiti, svojoj obitelji, ukućanima, prijateljima i poznanicima. U tom daru vremena možemo posjetiti, ohrabriti i utješiti bolesne, napuštene, stare i nemoćne osobe. Doista, taj dan možemo biti dar za druge koji nas trebaju i očekuju.
Dan radosti
I na koncu, ne zaboravimo – obilježje nedjelje je radost. Istinska i iskrena kršćanska radost koja svoje utemeljenje ima u radosnoj vijesti – da je Krist, naš Gospodin uskrsnuo. Živ je i nazočan među nama! Darovao nam je svoga Duha, po kojemu živimo i koji nas vodi.
Nedjelja je dan slavlja, a ni jedno slavlje nije potpuno i pravo, ako u njemu nema radosti. Zato, neka Dan Gospodnji i u našim srcima izazove radost. Nedjelja nije križ, muka ili teška obaveza. Ona nije slovo zakona koje moramo pod svaku cijenu ispuniti. Nedjelja je ''Dan Gospodinov'', koji se raduje nama i poziva i nas na radost.
vlč. Tomislav Subotičanec