Župa Sv. Mateja, Apostola i Evanđeliste, Zagreb - Dugave

UVOD

˝Lex orandi lex credendi˝. Rimokatolička Crkva se sve do najnovije liturgijske reforme na II. vatikanskome saboru u bogoslužju služila cijelim psaltirom. Tada su isključena tri psalma u cijelosti (Ps 58, 83 i 109), a devetnaest ih je ˝cenzurirano˝. Isključeni su ˝proklinjački˝ ili imprekativni dijelovi koje se smatralo neprikladnima za kršćansku molitvu.
U ovome radu prikazat ću problematiku proklinjanja unutar psalama. Najprije ću istražiti tvore li proklinjačkii samostalnu psalmičku vrstu ili pripadaju nekoj drugoj vrsti psalama. Potom ću prikazati životne situacije u kojoj su nastali i smjestiti ih u kontekst Staroga zavjeta.
Slijedi tekstovna raščlamba, u kojoj ću se ograničiti na tri psalma (Ps 58, 83 i 109) .
Nakon toga osvrnut ću se na imprekativne psalme iz novozavjetne perspektive te donijeti zaključak o tome je li moguće i koji bi bili preduvjeti za kršćansko moljenje ˝proklinjačkih˝ psalama.

---

KNJIŽEVNA VRSTA

Da bi se mogla identificirati književna vrsta psalama koji sadrže proklinjanje, potrebno je odrediti kriterij po kojemu pojedini redak, a time i psalam pripada ˝proklinjačkim˝. Prema članku hannelore jauss, kletva se izriče imperativom, jusivom ili željnom česticom. Osim toga, budući da je ona shvaća kao molitvu, u obzir dolaze samo molbe upućene izravno Bogu. Nadalje, isključuju se samoproklinjanja.1 Na taj se način može izdvojiti 41 redak koji u strogome smislu sadrži proklinjanje: 5, 11; 7, 7.10; 9, 20s; 10, 15; 12, 4; 17, 13; 28, 4; 53, 3.6; 54, 7; 55, 10; 56, 8; 58, 7; 59, 6.12.14; 68, 31; 69, 23-26.28s; 79, 6.12; 83, 10.12. 14.17; 109, 6.12-15.19; 137, 7; 139, 19; 140, 9 i 144, 6.
Usporedimo li ovaj popis s recima ispuštenim iz časoslova (ne uključujući Ps 58, 83 i 109, ima ih čak 59; neki su, dakako, morali biti izostavljeni zbog konteksta), dolazimo do zaključka da je u časoslovu zadržano 12 redaka s gornjega popisa, a ispušteno dodatnih 42.
Prema tome, ne postoj i čvrsti niti općenito prihvaćeni kriterij za izdvajanje proklinjačkih psalama.
No, bez obzira na to uzimamo li brojku od 41 ili 59 redaka, radi se o samo 2% ukupnoga psaltira. Zbog toga se ne čini uputnim govoriti o zasebnoj vrsti psalama. Prirodno mjesto proklinjačkih redaka je u tzv. ˝psalmima-tužaljkama˝.
˝Za tužaljku karakteristični su slijedeći elementi: 1. zaziv Boga; 2: opis tjeskobe; 3. molitva za pomoć; 4. imprekativna osuda neprijatelja; 5. izricanje pouzdanja u Boga; 6. priznanje grijeha odnosno izricanje nedužnosti; 7. veličanje božanskog odgovora˝.2
Psalam 58, 83 i 109 treba čitati, analizirati, shvaćati i moliti upravo kroz prizmu tužaljke. Prokletstvo nije samo sebi svrha. Nije magijski čin, nego molba upućena Bogu. Nije toliko plod mržnje i želje za osvetom koliko žeđ za Božjom pravednošću. Konačno, proklinjanje nikada nije zadnja riječ: sva tri spomenuta psalma završavaju hvalom Bogu. Prema tome, radi se o iskrenom predanju moliteljeve egzistencije kakva jest, bez prikrivanja i pridržaja, u Božje ruke. ˝Ta pisano je: 'Moja je odmazda, ja ću je vratiti', veli Gospodin˝ (Rim 12, 19).

Životna situacija tužaljke

Pokušajmo se uživjeti u moliteljevu životnu situaciju! Izbjegavanje uživijavanja bilo bi nedopustivi intelektualni nemar. Psalmi su molitvene zbirke, i potrebno je shvatiti ˝što je činio molitelj u starome Izraelu dok je molio ove psalme˝.3
Prema egzegetskoj analizi H. Jftuss,4 koja u obzir uzima autora čije je ime redaktor stavio uz pojedini psalam, Ps 58 i 109 pripadaju tematskome krugu ˝David stoji u savezu sa Sucem svega svijeta˝, a Ps 83 (Asafov) pripada temi ˝Bog stoji u savezu sa svojim narodom˝.
Zlikovci'iz Ps 58 i 109 poznati su nam već iz proročkih knjiga (osobito Amosove i Mihejeve). To su korumpirani suci, pljačkaši siromašnih i neprijatelji bijednika. Time su i Jahvini protivnici, jer je Jahve branitelj potlačenih. Bog ne smije šutjeti. Bilo da je molitelj osobno ugrožen (Ps 109) ili doživljava nepravdu u svojoj blizini, on podsjeća Boga na grijeh koji vapi u nebo i moli da što prije onemogući zlotvora. To je legitimno i u skladu s Božjim obećanjem: ˝Ako k meni zavapi (onaj kome je uzet u zalog jedini pokrivač), uslišat ću ga, jer sam ja milostiv!˝ (Izl 22, 25).
U Ps 83 jasno se govori o neprijateljima Božjega naroda u ratnome kontekstu. Kako bismo danas rekli, oni žele izvršiti genocid. U kontekstu starozavjetne teokratske države ti neprijatelji su Božji neprijatelji. Sjećajući se svih povijesnih pobjeda (reci 10-12), koje za Izraelca predstavljaju Božje izbaviteljsko djelovanje u povijesti spasenja, molitelj traži da i sadašnj i nepravedni osvajači pokleknu pred Božjim veličanstvom koje su prezreli (redak 17 i 19). Teološko opravdanje ovih imprekacija, koliko god nam danas izgledalo sumnjivo, nalazi se u uvjerenju da je sam Bog već na taj način kažnjavao neprijatelje svoga naroda.5
Već smo ustvrdili da više-manje svaki psalam-tužaljka sadrži proklinjanja. Posebnost navedenih triju psalama jednostavno je u tome da proklinjanja tvore relativno velik dio teksta.

Proklinjanje kao molitva

Paradoksalna tvrdnja da u kontekstu psalama proklinjanje treba shvatiti kao molitvu, proizlazi iz samoga molitvenog značaja psalama. Sigurno je da je molitva upućena Bogu. Sada ostaje na Bogu da prosudi i da ˝učini što mu se svidi˝ (Ps 115,3). Molitelj se odriče samoinicijativne osvete i utjerivanja pravde. Ne da se voditi slijepom mržnjom, već svoj bijes sublimira u molitvu, ništa ne tajeći pred Bogom. U tome smislu se može pratiti razvoj misli Ps 139: ˝Jahve, proničeš me svega i poznaješ... misli moje poznaješ... De, istrijebi, Bože, zlotvora!˝
Malo teže je odrediti protiv koga je upućena: protiv pojedinca kao osobnog neprijatelja ili neprijatelja svoga bližnjega; protiv više bezakonika; protiv bezakonika i bezakonja općenito; protiv nepravednih državnih vlasti ili okrutnih osvajača. Čini se da su sve ove mogućnosti podjednako vjerojatne.
Upravo ova neodređenost otupljuje oštricu prokletstava. Ovako uobličena, ona nisu upućena na konkretnu osobu nego na ˝karakterni profil odnosno tip čovjeka˝.6 Nitko nije unaprijed proglašen pravednikom niti zlikovcem. Molitelj, gledajući ili trpeći konkretnu nepravdu ili nasilje, osuđuje zlo kao takvo, u krajnjoj liniji i u samome sebi. Prema tome, psalmi u svojem vlastitom, molitvenom obliku, izriču istinu sadržanu u mudrosnoj literaturi: pravednici imaju život i Božji blagoslov, a zlotvore čeka propast.


1 Usp. Hannelore Jauss: ˝Fluchpsalmen beten? Zum Problem der Feindund Fluchpsalmen˝, u: Bibel und Kirche, 51
2 Anto Popović: ˝Molitve protiv neprijatelja. Analiza ˝osvetničkih˝ psalama kroz prizmu psalma 58˝, u Bosna Franciscana 8 (1997), str. 23.
3 H. Jauss: nav. čl., str. 144
4 vidi nav. čl., str. 114-115
5 usporedimo egzemplarni izlazak iz Egipta: ˝On pobi prvorođence Egiptu: vječna je ljubav njegova!˝ (Ps 136, 10).
N. B. : ovaj se redak čita u časoslovu.
6 A. Popović: Nav. čl., 24.

---

PROKLINJAČKI PSALMI U KONTEKSTU STAROGA ZAVJETA

Stari zavjet, govoreći o blagoslovu i prokletstvu, ostaje zatvoren u ovozemaljsku perspektivu. Vjera u uskrsnuće ne postoji sve do nadomak intertestamentarnoga razdoblja. Predodžbe o zagrobnom životu Izrael dijeli sa susjednim narodima.
˝Čim tijelo bude položeno u podzemnu raku, pokojnikova sjena nastavi živjeti u šeolu. Ali to je podzemlje zamišljeno na vrlo rudimentaran način: kao (...) mjesto šutnje, propasti, tame, zaborava. Tamo se sabiru svi mrtvi i dionici su iste tužne sudbine˝.7 Više nema razlike između dobrih i zlih. Ako dakle pravedni Bog svakome uzvraća prema djelu (usp. Ps 62, 13), to je ostvarivo jedino u ovozemnu životu.
Stoga je znak Božjega blagoslova dug život i mnogobrojno potomstvo, u kojemu nastavlja živjeti pravednikove ime i nakon što ˝počine kod svoj ih otaca˝ (2Sam 7, 12) . Božje se pak prokletstvo očituje kratkim životom, nesretnom smrću te neplodnošću ili gubitkom djece.
U ovome svjetlu razumljiviji su nam sljedeći zazivi: ˝Ko vode što hitro otječu neka se razliju... ko pometnut plod nek sunca ne vide˝ (Ps 58, 8s) - sugerira se kratki život. - ˝Djeca nek mu budu bačena iz opustjelih domova... Neka mu se zatre potomstvo˝ (Ps 109, 10.13).
Ovakva sudbina zlotvora također treba biti opomena svakome tko ih gleda da se klone grešnoga puta. I na taj način Bog govori čovjeku. Uostalom, prvo prokletstvo u Bibliji nalazi se u Božjim ustima (Post 3, 14),a upućeno je protiv počela zla. No, nužno prelazi i na one koj i pristaju uz zlo, kako stoji u poznatome navodu iz knjige Ponovljenoga zakona: ˝Pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo˝. A psalmist će svojim jezikom tu ideju izraziti ovako: ˝Prokletstvo je (bezbožnik) ljubio, pa neka ga stigne; blagoslova ne htjede, daleko nek je od njega!˝ (Ps 109, 17).

7 Pierre Grelot: ˝Smrt˝, u: Xavier Leone – Dufour (ur.): Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., st. 1208 – 9.

---

1Zborovođi. Po napjevu ˝Ne pogubi!˝
Davidov. Miktam.
2Zar doista krojite pravdu, vi moć,
zar sudite pravo, sinovi ljudski?
3Ne, već bezakonje smišljeno činite,
po zemlji vam ruke dijele nepravde.
4Na krivu su putu bezbošci od krila majčina,
na krivu su putu lašci od utrobe.
5U njima je otrov kao u zmije,
kao u ljutice što uši začepljuje
6da glas čarobnjakov ne čuje
ni glas bajača vješta bajanju.
7O Bože, polomi im zube u ustima;
razbij, o Jahve, Čeljusti lavićima!
8K'o vode što hitro otječu neka se razliju,
k'o zgažena trava neka se osuše.
9Nek' budu k'o puž koji se pužuć' rastoči,
k'o pometnut plot nek' sunca ne vide.
10Prije nego vam kotlovi trnje osjete,
dok je zeleno, neka ga vihor odnese.
11Radostan će biti pravednik kad ugleda odmazdu,
noge će prati u krvi zlotvora.
12reći će ljudi: ˝Pravednik plod svoj ima!
Još ima Boga da sudi na zemlji!˝

Ovaj je psalam problematičan za kršćanskoga molitelja8 zbog slikovitosti u opisivanju okrutnoga nasilja, počevši od 7. retka: ˝Polomi im zube u ustima˝, sve do svršetka: ˝Radostan će biti pravednik kad ugleda odmazdu, noge će prati u krvi zlotvora˝. Doima se da psalmist likuje nad nesrećom svojih neprijatelja.
Temeljno pitanje Ps 58 jest postoji li Bog koji štiti zakone svijeta i života. ˝Temom pravednosti otpočinje i završava psalam (reci 2 i 12)˝.9 Ova se pak tema konkretizira u govoru o pravedniku i zlotvoru.
Psalam možemo podijeliti na tri dijela.10 Prvi dio (reci 2-6) optužuju nepravedne moćnike koji gaze pravednost. Drugi dio (reci 7-10) zahtijeva da se oni primjereno kazne. Izražena je molba za njihovo uništenje u obliku proklinjanja. U završna dva retka (11 i 12) konstatira se da je Bog uspostavio pravednost. Božja riječ je posljednja.
U prvome dijelu psalmist se najprije u drugome licu obraća nepravednim moćnicima, a zatim ih opisuje. Započinje se retoričkim pitanjem: ˝Zar doista krojite pravdu, vi moćni?˝ Suci su dužni zastupati pravednoga Boga na zemlji. Ako se pak korumpiraju, potlačene kategorije društva potpadaju pod zaštitu samoga Boga. Na taj način nepravedni moćnici izravno postaju Božjim neprijateljima.
U 3. retku tvrdi se da nepravednik smišlja i usavršava put nepravde, kako bi za sebe izvukao što više koristi. Psalmist zatim želi domisliti zašto je to tako. Kad u 4. retku veli da su bezbošci na krivu putu od ˝krila majčina˝, vjerojatno aludira na obnašanje javnih službi koje su obično ˝bile prenošene od očeva na sinove˝.11 Nepravedno ponašanje se nasljeđuje, slikovito rečeno (a Semiti vole takvo izražavanje), kao što se zmija rađa s nasljeđenom otrovnošću (5. redak), Bezakonici su podmukli, hiroviti i neumoljivi poput ˝ljutice što uši začepljuje˝. Svaki pokušaj dijaloga s njima pokazao se jalovim; zmijski otrov djeluje bez obzira na preklinjanje ugrizenoga.
Riječ je o radikalnoj, egzistencijalnoj opačini, koja je gotovo nadljudska. Zbog toga jedino Bog može uspješno intervenirati.
Drugi, središnji dio psalma, donosi zaokret iz ovozemne u teološku perspektivu. Psalmist se samo ovdje izravno obraća Bogu, i to s jedinom molbom da bi prokleo one opisane u prvome dijelu. No moguća je i potrebna druga interpretacija: to je vapaj smrtno ugroženoga čovjeka koji očajnički traži Božju pomoć. Treba primijetiti da se upravo onda kada mu je najteže i kad ga obuzimaju najcrnje misli okreće Bogu, jer ne želi da ga svlada želja za osvetom. A Jahve sigurno neće šutjeti, jer ˝nije Bog kojemu je nepravda mila˝ (Ps 5, 5).
U recima 7-10 doduše nisu upotrebljene izravne riječi proklinjanja, ali su donesene snažne i upečatljive slike. Nepravednim moćnicima očito bolje bi bilo da se nisu ni rodili,12 a kad su već rođeni, neka ih Bog iskorijeni.
Opisi su stupnjevani. U 7. retku psalmist moli Boga da bezbožnicima polomi zube u ustima, još uvijek imajući pred očima sliku zmije koja ubrizgava otrov kroz zub. Drugim riječima, neka opaki ne budu više sposobni štetiti pravednicima. Namjerno se uzimaju slike iz životinjskoga svijeta (nastavlja se s prikazom lavića13) , kako molitelj ne bi zamišljao ljudske zube i čeljust. Na taj način ublažena je snaga pjesničkih slika.
Redak 8. sugerira još bržu propast bezbožnika. Ona je trenutačna, kao što se voda u hipu izbaci iz kabla. Pretpostavlja se naime da je Bog već reagirao, te se zmijski otrov pretvara u bezopasnu vodu. U kontekstu Staroga zavjeta iznenadna smrt je tipična oznaka nepravednika, koji ne doživljava ˝ni polovicu dana˝ (Ps 55, 24). Niti druga usporedba (zgažena i osušena trava) ne zaostaje za prvom; dovoljno je sjetiti se kakva je žega u Palestini kad sunce pripeče.14
Sljedeći redak (9.) je radikalniji. Bezbožnikovu propast smješta u čas rođenja. Njegova egzistencija treba biti uništena u samome začetku. Misao vodilja vraća se u 10. retku
na načelno protivljenje bezakonju, koje treba biti sasječeno prije nego urodi štetnim plodom (trnjem) .15
Treći dio psalma (reci 11-12) predstavljaju zaključni, hvalbeni dio tužaljke. Pravednik doživljava radost u trenutku očitovanja Božje pravednosti. To nije zluradost zbog propasti grešnika, nego radosni odgovor na početno pitanje: postoji Bog koji štiti zakone svijeta i života.
Izraz koji možda najviše zbunjuje u cijelome psalmu, ˝prati noge u krvi zlotvora˝ (11. redak), prema POPOVIĆU treba shvatiti kao ˝živopisni izričaj, općenito poznat na drevnom istoku, koji označava potpunu pobjedu nad neprijateljem˝.16 Ta je pak pobjeda u Božjim rukama. Jahve likuje nad zemaljskim ˝bogovima˝ (usp. Ps 82, 1.6-7) i dosuđuje ˝plod pravedniku˝ (Ps 58, 12).
Iz svega rečenoga izlazi da ovaj psalam-tužaljka ne stavlja glavni naglasak na proklinjanje, još manje na osvetu, jer se ona posve prepušta Bogu. S druge strane, ˝pokazuje snažan osjećaj za realnost i suprotstavlja se svakoj apstraktnoj religioznosti. Otvorenih očiju molitelj sagledava realnost života i stvarnost svijeta˝.17 Strahota nasilja ne prikazuje se bezazlenom niti se potiskuje, a time prouzročena ljudska patnja ne bagatelizira se niti spiritualizira.
Pristup ove tužaljke u Novi zavjet otvoren je preko Ps 22, ˝predstavnika˝ svih psalama-tužaljki. Ps 58 jest za kršćanina šokantan, ali je ne manje zbunjujući Isusov krik s križa: ˝Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?˝ (Mt 27, 46 riječima Ps 22, 2).

8 ˝Da li moliti psalme proklinjanja? – Upravo upitnik upućuje na kršćanskog pitača. Za židovskog je naime molitelja neupitan čitav psalmodijski predložak˝. – H. Jauss: nav. čl., str. 107.
9 A Popović: nav. čl., str. 18.

---

PSALAM 83

1Pjesma.
Psalam. Asafov.
2Ne šuti, Jahve,
ne budi nijem i nemoj mirovati, Bože!
3Jer evo: dušmani tvoji buče,
i mrzitelji tvoji glave podižu.
4Protiv naroda se tvoga rote
i svjetuju se protiv štićenika tvojih.
5Govore: ˝Dođite, zatrimo ih da ne budu narod,
nek' se ime Izrael više ne spominje!˝
6Zaista, jednodušno se svjetuju
i protiv tebe savez sklopiše:
7šatori edomski i Jišmaelci,
Moapci i Hagrijci,
8Gebal i Amon i Amalek,
Filisteja sa stanovnicima Tira.
9I Asirci se s njima udružiše,
pružiše ruke potomcima Lotovim.
10Učini njima k'o Midjancima,
k'o Siseri i Jabinu na potoku Kišonu:
11koji padoše blizu En-Dora
i postaše gnojivo njivi.
12K'o Oreb i Zeb neka budu knezovi njihovi,
kao Zebah i Salmuna nek' budu sve vođe njihove
13koji jednodušno vikahu:
˝Osvojimo krajeve Božje!˝
14Daj, o Bože, da budu kao kovitlac,
kao pljeva koju nosi vjetar.
15Kao što oganj proždire šumu,
kao što plamen sažiže bregove,
16tako ih goni olujom svojom,
prestravi ih svojom žestinom!
17Pokrij im lice sramotom,
da traže tvoje ime, Jahve!
18Neka se stide i plaše navijek,
neka se posrame i neka izginu!
19Nek' znaju: ti si komu je ime Jahve,
jedini Višnji nada svom zemljom.

U ovome se psalmu još jasnije razabire struktura tužaljke. Zaziv Boga nalazi se u 2. retku. Prelazi se na opis tjeskobe (3.-9. redak). Slijede zazivi protiv neprijatelja (10.-18. redak), najprije prema povijesnim reminiscencijama, a zatim se javljaju motivi slični onima iz Ps 58. Završni 19. redak sadržava hvalu Bogu. Za razliku od Ps 58, ovdje se psalmist sve vrijeme izravno obraća Bogu.
Neprijatelji su sklopili međusobni savez protiv Boga i protiv njegova naroda. Stoga Izrael zove u pomoć Jahvu s kojim je sklopio savez i koji ga je sačuvao sve do sada.
Psalam je pripisan Asafu, koji je živio u vrijeme kralja Davida. Međutim, u starozavjetnoj povijesti nije poznata nijedna nacionalna kriza kad bi se ovdje nabrojani narodi udružili da zatru Izraela; stoga bi se ˝ova imena mogla interpretirati jednostavno kao slobodno pjesničko nizanje˝.18
Uvodni redak, koji sadrži jednaku misao kao i početni redak Ps 109, upućuje vapaj Bogu nek ne šuti, jer neprijatelji viču, ne samo na Božji narod već i na samoga Boga. Bog treba reagirati ˝zbog svoga imena˝ (usp. Ps 79, 9).
Redak 3. poistovjećuje ratne osvajače s Božjim neprijateljima. Božji neprijatelji i Izraelovi neprijatelji su u psalmistovu shvaćanju jedno te isto, budući da među svim okolnim narodima jedino Izrael štuje pravoga Boga, a njegovim zatorom nestalo bi i Jahvinih štovatelja.
Urota protiv Izraela opisana u 4.-6. retku neshvatljiva je ako se ne stavi u teološki kontekst. Kako su se svi nabrojeni narodi najednom složili baš protiv Izraelaca? Gledano iz psalmistove perspektive, bezbožni narodi svoje neprijateljstvo prema Bogu konkretiziraju napadom na njegov narod.
Od 7.-9. retka nabrajaju se napadački narodi. ˝Šatori˝ su pjesnička figura pars pro toto za cijeli narod (usp. Ps 78, 51; 120, 5). Navedeni narodi su uglavnom Izraelovi susjedi i uvijek predstavljaju potencijalnu opasnost. Edomci žive južno. Budući da su ˝posjedovali moć da spriječe prilaz Crvenom moru, uslijed proširenja izraelske države uskoro je došlo do vojnih sukoba (usp. iKr 11, 14ss)˝.19 Jišmaelci su bili ˝nomadska plemena u sjevernoj Arabiji i Sinajskoj pustinji˝.20 Moapci su Izraelu srodna, ali i suparnička plemena. Žive zapadno od Jordana.21 Hagrijci su ˝polunomadski narod pustinjskih krajeva istočno od Amona i Moaba˝.22 Spominju se još samo u 1Ljet (5, 10 i dalje).
Prema DAHOODU, Gebal (hapax legomenon u SZ) treba poistovjetiti s Biblosom, poznatim feničkim gradom. On daje sljedeće obrazloženje: ˝S Tirom, drugim feničkim gradom, oblikuje retoričku figuru poznatu kao uključivanje (inclusion). U ovome se retku pjesnik pomiče sa sjevera na jug, a potom natrag s juga na sjever˝.23
Amonci su aramejsko pleme koje živi uz gornji tok Jaboka (to je istočni pritok Jordana oko 40 km sjeverno od Mrtvoga mora). Često su se sukobljavali s Izraelcima.24 Amale-čani su bili nomadsko pleme koje je ˝naseljavalo pustinjska prostranstva od Sinaja i Negeba u južnome Kanaanu sve do Arabe sjeverno od Ezion-Gebera te unutrašnjost Arabije˝.25
Filistejce, tradicionalne Izraelove protivnike, nije potrebno posebno predstavljati. U 9. retku spominje se i Asirija, koju bi ˝neki kritičari ispustili (dakako, neutemeIjeno)˝, a to ˝sugerira predegzilski datum nastanka (ovoga psalma)˝.26 - ˝Lotovi potomci˝ na kraju retka ponovno se odnose na prije navedene Moapce i Amonce.27
Do ove točke Ps 83 ne odskače od sličnih pobjedničkih psalama koji opisuju Božji trijumf nad poimence nabrojenim narodima (Ps 60, 8-11 = Ps 108, 8-11; Ps 76, 11), i koji u liturgiji nisu ˝cenzurirani˝. Sada se međutim izriču prokletstva nad dotičnim narodima.
Imprekativni dio od 10. do 13. retka za kršćanskoga molitelja nije toliko problematičan s obzirom na snagu prokletstava koliko zbog isključivog bavljenja prokletstvima. Neutralno gledajući, ovdje se jednostavno moli Boga da sadašnjim protivnicima učini isto što je već činio prijašnjima, tj. da nastavi svoje djelovanje. Upravo prijašnje pobjede, o kojima se pripovijedalo od koljena do koljena, i koje su ovdje nabrojene, legitimiraju molbu da Bog ni ovoga puta ˝ne zašuti˝ (redak 2) te jamče izbavljenje naroda. Ne zaboravimo da i kršćanstvo dopušta samoobranu i borbu protiv osvajača.
Egzemplarne pobjede spomenute u recima 10-12 preuzete su iz Knjige o sucima: Gideonova odlučujuća pobjeda nad Midjancima (Suci 6-7), pobjeda Debore i Baraka nad kanaanskim vođama (Suci 4-5) te pogibija četvorice midjanskih vladara -Oreba, Zeba, Zebaha i Salmune u okviru istog Gideonova vojnog pohoda (Suci 7, 25; 8, 21).
O porazu ˝blizu En-Dora˝ (Ps 83, 11) DAHOOD veli da ˝u ovome kontekstu nema nikakve povijesne niti geografske˝ pozadine, te predlaže sljedeći prijevod: ˝Neka budu istrijebljeni s lica zemlje, nek postanu gnojivo njivi˝.28 Ovim se izričajem aludira na trupla koja nepokopana gnjiju iza bitke (usp. Ps 79, 3). Ne radi se samo o snažnoj naturalističkoj slici; već sama želja da netko ostane bez ukopa predstavlja jednu od najstrašnijih kletvi drevnoga Bliskog istoka.29 Čini se da su se u ovome retku odviše razbuktale emocije: premda se osveta prepušta Bogu, psalmist kao da uživa u predočavanju sudbine koju bi Bog mogao namijeniti neprijatelju.
Završni redak ovog odsjeka (13.) podsjeća na sličnu sliku rušitelja Božje baštine u PS 137, 7.
U zadnjemu odsjeku valja istaknuti 17. i 19. redak: neprijatelji moraju izvući pouku: upoznati pravoga Boga i štovati njega koji je ˝Višnji nada svom zemljom˝, tj. nadmoćan nad nazovi-bogovima neprijateljskih naroda navedenih u recima 7-9.

18 Mitchell Dahood: Psalms II (51 - 100), The Anchor Bible Commentary, sv. 17, Doubleday & company, New York, 1986., str. 273
19 Biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 4 1991., str.76.
20 Nav. dj., str. 138.
21 Usp. Nav. dj., str. 196.
22 M. DAHOOD: nav. dj., str. 274.
23 Isto.
24 Usp. Biblijski leksikon (nav. dj.) str. 20 i 128.
25 M. DAHOOD: nav. dj., str. 275.
26 Nav. dj., str.273.
27 Vidi Post 19, 36 – 38.
28 M. DAHOOD: nav. dj., str. 275 i 272.
29 Usp. nv. dj., str. 251.

---

PSALAM 109

1Zborovođi. Psalam. Davidov.
Bože, diko moja, nemoj šutjeti!
2Usta bezbožna i prijevarna na me se otvaraju,
govore mi jezikom lažljivim,
3riječima me mržnje okružuju,
bezrazložno me napadaju.
4Za moju me ljubav oni optužuju,
a ja se samo molim.
5Uzvraćaju mi zlo za dobro,
mržnju za ljubav moju.
6˝Digni protiv njega bezbožnika
i tužitelj nek' mu stane zdesna!
7Kad mu se bude sudilo, nek' bude osuđen,
i molitva mu se za grijeh uzela!
8Dani njegovi nek' budu malobrojni,
njegovu službu nek' dobije drugi!
9Djeca njegova nek' postanu siročad,
a njegova žena udovica!
10Nek' mu djeca budu skitnice, prosjaci,
nek' budu bačena iz opustjelih domova!
11Nek' mu lihvar prigrabi sav posjed,
tuđinci nek' razgrabe plod muke njegove!
12Nitko ne imao prema njemu samilosti,
nitko se ne smilovao siročadi njegovoj!
13Neka mu se zatre potomstvo,
u drugome koljenu neka se utrne ime njegovo!
14Spominjao se Jahve grijeha njegovih,
i grijeh njegove majke nek' se ne izbriše:
15nek budu svagda Jahvi pred očima!
Neka se sa zemlje izbriše spomen njihov!˝
16Jer se ne spomenu da čini milosrđe,
već proganjaše bijedna i uboga
i u smrt gonjaše čovjeka srca shrvana.
17Prokletstvo je ljubio, pa neka ga stigne;
blagoslova ne htjede, daleko nek'je od njega!
18Prokletstvom nek' se odjene kao haljinom,
neka kao voda uđe u njega
i kao ulje u kosti njegove.
19Bilo mu haljinom kojom se pokriva,
pojas kojim se svagda paše!
20Tako nek' plati Jahve tužiteljima mojim
koji zlo govore protiv duše moje!
21A ti, Jahve, Gospode, rad imena svog zauzmi se za me,
spasi me jer je dobrostiva ljubav tvoja!
22Jer bijedan sam i ubog,
i srce je moje ranjeno u meni.
23K'o sjena što se naginje ja nestajem,
progone me kao skakavca.
24Od posta mi koljena klecaju
i tijelo moje omrša.
25Ruglom sam njima postao,
kimaju glavom kad me vide.
26Pomozi mi, Jahve, Bože moj,
po doborti me svojoj spasi!
27Nek' upoznaju daje ovo ruka tvoja
i da si ti ovo učinio, Jahve!
28Oni nek' proklinju, ti blagoslivljaj;
nek' se postide koji se na me podižu,
a sluga tvoj nek' se raduje!
29Stidom nek' se odjenu tužitelji moji
i sramotom svojom nek' se k'o plaštem pokriju!
30Slavit ću Jahvu iz svega grla
i hvalit' ga u veliku mnoštvu
31jer stoji s desne siromahu
da mu dušu spasi od sudaca.

Ovaj je psalam najduži među psalmima koje analiziramo. Problematičan je zbog dugoga nizanja prokletstava (čak 14 redaka) koja nisu upućena općenito protiv zlikovaca niti nepravednih osvajača, nego – kako izgleda – protiv konkretne osobe. No, prije no što prijeđemo na samu analizu, recimo da su u cijelome psalmu prilično nejasno određene osobe, stoga je teško odrediti tko što govori. Zbog toga su neki predložili elegantno (a izgleda, i neuvjerljivo) rješenje: staviti tekst proklinjanja (6-19. redak) u navodnike i shvatiti ga kao navod protivnikovih riječi.30 Ali tada su problematični reci 16-19, koji očito pripadaju ˝žrtvi˝ a ne ˝napadaču˝.
Ova tužaljka započinje uobičajenim zazivom Božjega imena. U recima 2-5 je opis nepravde koju neprijatelji (u množini!) čine molitelju, optužujući ga za neko neodređeno zlodjelo. Rječnik je preuzet iz sudskoga procesa.31U recima 6-19, kao što je već rečeno, psalmist upućuje niz užasnih prokletstava protiv bezakonika (sada u jednini!). U 20-27 moli za izbavljenje i pomoć. U 28-29 još se jednom prisjeća svojih protivnika, a psalam završava javnom pohvalom Jahvi (reci 30-31).
Uvodni redak (˝nemoj šutjeti!˝) podsjeća nas na početak Ps 83, 2. Bezbožnička usta kleveću pravednika, pravednik moli, a Bog ne smije šutke prijeći preko nepravde. U 4. i 5. retku naglašava se suprotnost između psalmista koji moli i neprijatelja koji optužuju (sličan se motiv ponavlja u r. 28). Dakle, ono što slijedi treba shvatiti kao pravednikovu molitvu. Postavlja se pitanje treba li tu još uvijek smatrati da pravednik čini ˝'dobro˝ i iskazuje ˝ljubav˝ (usp. Redak 5),ili je odlučio uzvratiti jednakom mjerom.
DAHOOD predlaže da se reci 6-7 shvate kao posmrtni sud, a naredni reci kao zaziv zemaljskih nedaća na nepravedna suca.32 U tome smislu on shvaća ˝tužitelja˝ iz 6. retka kao vlastito ime (Satan). Ako je pretpostavka točna, ova dva retka mogu predstavljati bezbožnikovu samoosudu koju će Bog nužno potvrditi: njegova će se molitva okrenuti protiv njega, jer se i sam oglušio na vapaj nevinoga (usp 5. i 17. redak) . Prelazak iz govora o protivnicima iz množine u jedninu potvrđuje općeniti stav Biblije koja nikoga poimence ne osuđuje: time se izbjegla mogućnost da čitatelj zamisli konkretnu osobu kao prokletu, a istovremeno se naglasilo da svakoga pojedinca koji prezire vapaj potlačenoga čeka jednaka sudbina - molitva će mu se ˝uzeti u grijeh˝.
S 8. retkom uvađaju se ovozemaljska prokletstva. Novi zavjet (Dj l,'20) citira ovaj redak i čini korak dalje - primjenjuje ga konkretno na Judu Iškariotskoga. No, to u novozavjetnome ne treba nužno shvatiti kao osudu; može se jednostavno smatrati starozavjetnim proročanstvom. ˝Služba˝ sugerira utjecajnu osobu, koja je očito zloupotrebljavala svoj položaj protiv Pravednika.
Da protivnikova djeca postaju siročad, a žena udovica(P. redak) jasno podrazumijeva bezbožnikovu smrt (nastavlja se misao o ˝malobrojnim danima˝ iz 8. retka). Ovdje se pozornost psalmista premješta od samoga nepravednika na njegovu obitelj. Možemo li reći da sinovima trnu zubi jer je otac jeo kiselo grožđe (usp. Jr 31, 29s)? Sigurno, udovica i siročad ostaju bez zaštite; no smijemo pretpostaviti da su i oni odgovorno sudjelovali u bezakonju oca obitelji, možda uživajući ono što je oteo sirotinji. Otac je navukao prokletstvo na cijelu obitelj, i bolje je da se zatre (usp. redak 10: ˝opustjeli domovi˝ i 12). Tome u prilog govori i 11. redak: lihvar je vjerojatno utjerivač duga.
Reci 14 -15 podsjećaju na misao iz Ps 79, 8 (˝Ne spominjinji se, protiv nas, grijeha otaca˝), koja je, dakako, ovdje obrnuto izrečena. Radi se o uobičajenoj biblijskoj slici ljudskih grijeha koji vape k Bogu (usp. Izl 22, 22, gdje također nalazimo božansku sankciju za ugnjetavanje udovica i siročadi) i stoje pred njegovim licem (usp. Hoš 7, 2);dapače, zapisuju se u knjigu (usp. Ps 56, 9) da se ne bi ˝izbrisali˝ (Ps 109, 14) .
Od 16. retka se ponovno navode razlozi zbog kojih bi Bog trebao kazniti psalmistovog protivnika (ponovno u jednini); tu se nastavlja misao prekinuta u 5. retku (tamo susrećemo množinu). Nepravednik se ponio posve bešćutno prema psalmistu, i ovaj očekuje, štoviše, požuruje Boga da uzvrati jednakom mjerom. Ova je misao vrlo česta u Starome zavjetu (npr. Ps 62, 13), a potvrđuje se i u novome (Mt 7, 1-2). 17. redak aludira na poznato mjesto iz Knjige Ponovljenoga zakona (11, 26-28: ˝Gledajte! Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo...˝) . Prema psalmistovu shvaćanju ovaj je zlikovac nepopravljiv; neka samo nastavi svojim putem. Stoga su u narednim recima upotrijebljene slike iz svagdanjega života; njemu je činiti zlo obična stvar poput oblačenja haljine i stavljanja pojasa, pijenja vode i mazanja uljem.
S 20. retkom započinje klasični oblik tužaljke kakav vrlo često susrećemo u Knjizi psalama (usp. Ps 22, 69, 102 itd. - gdje pronalazimo slične motive). Bog treba odgovoriti ˝zbog imena svojega˝ i ˝ljubavi svoje˝ (r. 21).
U retku 22. , na temelju ponavljanja istih riječi, saznajemo da je upravo psalmist onaj ˝bijedan i ubog˝ 16. retka, na koga se okomio nepravednik.33
U sljedećim recima primjećuje se stanovita podudarnost između prokletstava izrečenih protiv neprijatelja i stanja molitelja: ˝K'o sjena... ja nestajem˝ (27) / ˝Dani njegovi nek' budu malobrojni˝ (8);˝progone me kao skakavca˝ (23) / ˝nitko ne imao prema njemu samilosti˝ (12) itd. Ta nam spoznaja omogućava i ˝obratno˝ čitanje ovoga psalma: možemo početi s opisom moliteljeva bijedna stanja koje je prouzročio bezbožnik; a ovaj na temelju Božje pravednosti treba očekivati zauzvrat jednaki usud. Dakle, psalmistova se molitva ne mora nužno shvaćati kao proklinjanje, već ju je moguće tumačiti i u smislu potvrde pravednoga Božjega suda.
Ruka Jahvina (r. 27) slikoviti je izraz za Božju moć i njegovu moćnu zaštitu ubogih. ˝U Božjoj ruci čovjek nalazi sigurnost, ona... nije ´prekratka´ da spasi, ona je ruka-pomoćnica˝.34
Upravo je molitva upućena moćnoj Božjoj ruci ulila psalmistu dovoljno pouzdanja da više ne bude uznemiren zbog proklinjanja svojih neprijatelja (redak 28). Ovaj redak ne treba shvatiti kao dokaz tvrdnje da prokletstva iz rr. 6-19 izriču psalmistovi protivnici, budući da je iz 17. r. jasno da neprijatelj proklinje i da ga samoga sustiže prokletstvo. Nadalje, molitelj može biti miran također naspram ˝onih koji se na nj podižu˝ - misli se na lažne tužitelje koji se dižu na sudu (usp. rr. 4 i 6).
Posljednja dva retka ovoga psalma predstavljaju svečanu javnu pohvalu Jahvi, pravednu sucu. Božji odgovor na pravednikovu prošnju sadrži ne samo negativni vid (ukoliko kažnjava krivca),35 nego i pozitivni vid (uzvisuje ˝siromaha˝). Bog je posve omeo zlikovčeve planove: ovaj je javno ponizio pravednika (usp. rr. 2-3), a Bog poniženome vraća pravdu, omogućujući mu da Ga ponovno slavi ˝iz svega grla... u veliku mnoštvu˝. Na kraju psalma zadnju riječ ipak ima blagoslov, a ne prokletstvo.
Iz svega rečenoga izlazi da je Ps 109 vrlo kompleksan. Iako je ˝proklinjalački dio˝, literarno gledano, središnji (14 od 31 retka), idejno je u drugome planu, iza vapaja za pomoć, pouzdanja u Božju pravednost i pohvale milosrdnome Bogu.

31 M. DAHOOD: Psalms III (101 – 150), The Anchor Bible Commentary sv. 17A, Doubleday & Company, New York, 1970. , str. 99.
32 Isto30 U prijevodu Kršćanske sadašnjosti navodnici su od 6. do 15. retka. U djelu R. Brown – J. Fitzmyer – R. Murphy (ur.): The New Jerome Biblical Commentary, Geoffrey Chapman, London, 1996., str. 545, piše: ˝6 – 19 (redak). Teško (za tumačenje). Neki drže da su ovo psalmistove riječi (njegova molitva protiv neprijatelja); ostali ih shvaćaju kao riječi neprijatelja koje on navodi. Ovo posljednje je vjerojatnije (usp. ALLENA /L. C. ALLEN: Psalms 101 – 150, The Word Biblical Comentary Series 21; Waco, 1983./)˝., str. 101-102.
33 Isti izričaj susrećemo još samo u Ps 86, 1. Prema Rječniku biblijske teologije (nav. dj. , ppod natuknicom ˝siromasi˝), bijeda o kojoj govori Biblija ˝nije samo neki ekonomski i društveni polžaj; može također biti nutarnje raspoloženje, stav duše˝ (str. 1167).
34 ANDRE RIDOUARD: ˝ruka˝, u: XAVIER LEON – DUFOUR (ur.): Rječnik biblijske teologije (nav. dj.), str. 1117
35 Zamjećuje se i verbalna podudarnost: kao što je psalmist molio da tužitelj stane zdesna nepravednika, tako da se ovdje nada da će njemu samom stati zdesna da ga obrani. Usp. MITCHELL DAHOOD: Psalms III (101 – 150), nav. dj. , str. 110.

POGLED IZ NOVOZAVJETNE PERSPEKTIVE

Jedna trećina svih starozavjetnih citata u Novome zavjetu preuzeta je iz Knjige psalama.36 Međutim, od triju ˝proklinjalačkih˝ psalama postoji samo jedan izričiti navod: Ps 109, 8 citiran je u Dj l, 20. Zanimljivo je da je primijenjen na Judu Iškariotskoga. To je ponukalo stare komentatore da promatraju cijeli psalam kao proročanstvo o Judinoj sudbini.37
Međutim, pogrešna bi bila generalizacija da Stari zavjet donosi zakon i sankcionira ga prokletstvima, a da Novi naviješta Radosnu vijest i blagoslov. Sv. Pavao oštro osuđuje one koji se protive Kristovu evanđelju: ˝Navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet˝ (Gal l, 9). Oni pak koji prihvaćaju evanđelje, ali ne žive po njemu, doživljavaju eshatološku osudu: ˝Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni˝ (Mt 25, 41).
Očito je i u Novome zavjetu zahtjev za pravednošću ponekad artikuliran prokletstvom. To nas ne treba sablažnjava-ti. Radi se jednostavno o drugoj strani prošnje ˝Dođi kraljevstvo tvoje˝. A već smo vidjeli da se s motrišta starozavjetne eshatologije ostvarenje pravedne vladavine Božjega kraljevstva moglo očekivati samo u ovozemnome životu.
Jedan od argumenata za brisanje određenih neprikladnih starozavjetnih izričaja jest Isusovo ispuštanje riječi ˝dan odmazde Boga našega˝ iz Izaije 61, 1-2, koga citira u nazaretskoj sinagogi
(Lk 4, 18-19).38 No ne treba smetnuti s uma da je to tek početni navještaj, a kasnije su uslijedile oštre osude tvrdokornosti slušatelja. Uostalom, u Djelima apostolskim izričito je citiran 109. psalam.
Može li se govoriti o "božanskoj pedagogiji" koja je postupno vodila vjernike Staroga zavjeta, priučene grubim i neotesanim plemenskim običajima krvne osvete i herema, do novozavjetne zapovijedi ljubavi prema bližnjemu, dapače prema neprijateljima? Da, ali ne apsolutno. Naime, zapovijed ljubavi pojavljuje se već u knjizi Levitskoga zakonika: ˝Ne osvećuj se!... Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!˝ (19,18). U Novome zavjetu ova zapovijed je ˝nova˝ (usp. Iv 13,34) utoliko što je svojom smrću potvrđuje Sin Božji te daje svojim učenicima snage da je izvršavaju.
Najveću novost Novoga zavjeta ne valja toliko tražiti u navještaju Božje ljubavi, milosrđa i praštanja, nego u objavi prekogrobnoga života. Oba zavjeta na svoj način govore o prokletstvu bezakonika, ali dovoljno obazrivo da unaprijed ne osuđuju nijednu konkretnu osobu na bijedan život, odnosno na vječnu kaznu.


36 Usp. A. Popović: nav. čl., str.25.
37 Tako npr. Sv. Jeronim (PL 26,1224 – 1223) donosi kristološko tumačenje ovog psalma. Progonjeni pravednik je Isus Krist, a bezbožnik je Juda, ili općenito, nevjerni Židovi.
38 Usp. A. Popović: nav. čl., str.26.

Na temelju svega do sada rečenoga, zaključujemo da je moguće kršćansko moljenje psalama-tužaljki koji sadrže i proklinjanja. Uostalom, kršćani su ih i molili, počevši od vremena Djela apostolskih sve do nedavno. Čini se da današnje vrijeme zahtijeva neka prethodna objašnjenja i obrazloženja ˝teških˝ dijelova psalama. Zato donosim nekoliko kriterija koje bi trebalo imati u svijesti prilikom moljenja:
1. Literarni kriterij. — Starozavjetni pisac razmišlja o neprijateljima izrazito intenzivno, a njegov je poetski izraz šokantan. No, kad kršćanski molitelj shvati da to više nije teološko, nego jezično pitanje, nestaje zbunjujući aspekt konkretnoga teksta.
2. Euhološki kriterij. — Riječ je o molitvama za izbavljenje. I Isus potiče svoje učenike da u potrebi i tjeskobi ustrajno traže Božju pomoć (usp. Lk 18, 1—7). U molitvi Očenaša velimo: ˝Izbavi nas od zloga!˝. Nepravda koju nanosi neprijatelj povjerava se Bogu, dakle, zaziva se dobro da nadvlada zlo. Molitva apsolutno treba osloboditi molitelja od svake zarobljenosti mržnjom, osvetom i zlom.
3. Teološki kriterij. — U situaciji gdje sve govoriprotiv Boga, gdje bezakonici sami žele krojiti pravdu, psalmist sve povjerava Bogu. Navedeni psalmi ne propagiraju niti ozakonjuju nasilje, stoga se niti ne mogu citirati u prilog nasilja. Bog će uspostaviti pravdu, no to ne znači da kršćanin može biti nezainteresiran za društvenu pravdu pod izlikom lažnoga mirotvorstva. Stoga su molitve protiv bezakonika opravdane, a ponekad i jedina mogućnost.
4. Personalni kriterij. — Veliku opasnost za molitelja predstavlja sklonost da pod Božjim neprijateljem uvijek prepozna ˝nekoga drugoga˝, a sebe smatra ˝potlačenim pravedni
kom˝. Kršćanin je svjestan da je ˝simul iustus et peccator˝, prema Pavlovim riječima
(usp. Rim 3, 4.¸10.). Stoga, riječ je o molitvi koja se okreće protiv samoga molitelja te traži oslobađanje i njega samoga od zla.
5. Kristološki kriterij. — Nakon svakoga psalma u časoslovu molimo ˝Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu...˝ i tako mu dajemo kristološki pečat. Krist je jedini savršeni pravednik, on vapi Ocu s križa. No, on se ne zaustavlja na citiranju starozavjetnih tužaljki (Ps 22),nego molitvu protiv ne prijatelja pretvara u zagovornu molitvu za neprijatelje pred Bogom (usp. Lk 23, 34). Kršćanski molitelj treba biti svjestan da patnja za druge ima veće dostojanstvo i vrijednost od borbe protiv drugih, te da je obraćenje neprijatelja najveća pobjeda nad njima.
Poštujući ove kriterije, kršćanski će molitelj moliti nesmetano i plodonosno sve psalme-tužaljke, pravilno razumijevajući njihove naizgled osvetničke i proklinjačke dijelove.

---

ZAKLJUČAK

vlč. Tomislav Subotičanec