vrijeme kroz godinu

vrijeme kroz godinu

U središtu razmišljanja, Dana molitve za duhovna zvanja, lik je Krista – Dobrog Pastira. Isus se predočuje u jednostavnoj slici dobrog Pastira. Iza te slike stoji činjenica: Dobri Pastir život svoj polaže za ovce. Više mu je stalo do ovaca, nego do vlastita života. A da to ne ostane samo fraza, rezultat je njegova smrt na križu. I na križu, Krist raširenih ruku, prima u svoje naručje sve ljude i nitko ih više neće moći oteti njegovu zagrljaju. To je jamstvo njegove ljubavi i pastirske službe!
Ljubiti u biti znači predati sebe drugima, poći ka drugome. Da bi se moglo ljubiti potrebno je osloboditi se samoga sebe, potrebno je ljubiti do kraja. To razgoličenje samoga sebe, što je dugoročan zadatak, povezuje nas i uveličava. To je izvor ravnoteže! To je tajna sreće! Upravo zbog te činjenice otkrivamo kako je važno ljubiti, kako je život dragocjenost kojom ne možemo raspolagati, već ga moramo primati i odazvati se pozivu kojim nas Bog zove. A Božji se poziv temelji na ljubavi, na obostranoj i intimnoj ljubavi: poziva i odgovora.
Svjedočiti poziv za ljubav temelj je duhovnog poziva, poziva svećenika, redovnika i redovnica. STOGA PRIGODOM DANA MOLITVE ZA DUHOVNA ZVANJA SVOJU POZORNOST ŽELIMO USMJERITI PREMA POTREBI I ŽURNOM ZAHTJEVU ZA SVEĆENICIMA I OSOBAMA SPREMNIMA SLIJEDITI KRISTA NA PUTU ZAVJETOVANOG ŽIVOTA, KAO REDOVNICI ILI ČASNE SESTRE. Potrebni su nam svećenici koji će biti trajno jamstvo Kristove otkupiteljske nazočnosti, u različitim mjestima i vremenima. Potrebni su nam svećenici koji će navještati Božju riječ i slaviti euharistiju, a po sakramentima ponaznačiti Božju milost. Potrebni su nam svećenici – stvarni svjedoci Kristova evanđelja, koji će voditi kršćansku zajedniu putem vječnog života.
Nije lako govoriti o svećeničkom pozivu, ako pred sobom nemamo pojam čiste i djelotvorne ljubavi. Baš kao i brak, tako i svećeničko služenje nije zamislivo bez ljubavi. Poziv, koji Bog upućuje mladoj osobi da ga slijedi u posvećenom životu, označava Božji odnos kojega Bog temelji na slobodi ljubavi. I u tom pozivu Bog povjerava svijet rukama svećenika, redovnika i redovnica, misionara i vjeroučitelja, da svatko prema svome daru, vlastitim crtama i karakteristikama daju smisao ovome svijetu, novi smisao: ljubav i predanje.
Svi smo pozvani, da po uzoru Krista – Dobrog Pastira, vodimo brigu za Crkvu, za njene zaređene službenike, jer bez svećenika bio bi nezamisliv život Crkve. Bez svećenika nema ni euharistijske prisutnosti Krista. Bez svećenika naše bi crkve bile lišene Kristove prisutnosti u svetohraništu. Molimo, dakle, da uvijek bude onih koji će se odazvati da u svome poniznom služenju lome i djele vjernicima Kruh ljubavi – Kristovo Tijelo. Molimo, osobito, za duhovna zvanja u našoj župi i gradu, a one koji su se već odazvali molitvom pratimo da ustraju.
U duhu djelotvorne molitve, s nadom u Božju ljubav poziva, zaključio bih ovo razmišljane Papinom molitvom za duhovna zvanja:

Oče sveti, pogledaj ovo naše čovječanstvo,
koje čini prve korake na putu trećeg tisućljeća.
Njegov je život još uvijek snažno označen
mržnjom, nasiljem, tlačenjem,
no glad za pravdom, istinom i milošću
još uvijek nalazi mjesta u srcima mnogih,
koji iščekuju onoga koji vodi spasenju,
koje si ostvario po svome Sinu Isusu.

Potrebni su nam hrabri glasnici evanđelja,
velikodušni službenici trpećeg čovječanstva.
Pošalji svojoj Crkvi svete svećenike,
koji će posvećivati tvoj narod sredstvima tvoje milosti.
Pošalji mnoge zavjetovane muškarce i žene,
koji će u svijetu pokazati tvoju svetost.
Pošalji u svoj vinograd svete radnike,
koji će raditi sa žarom ljubavi i,
potaknuti Duhom Svetim,
donijeti Kristovo spasenje
sve do nakraj zemlje. Amen!

vlč. Damir Ocvirk

Biblija ili Sveto Pismo, za nas kršćane, je sveta knjiga. Ona se sastoji od dva dijela, Starog zavjeta i Novog zavjeta. Stari zavjet započinje s opisom postanka svijeta i čovjeka, sa stvaranjem, a završava s Kristovim rođenjem. Novi zavjet započinje s Isusom Kristom. Život i nauk Isusov sadržani su u prve četiri knjige Novog zavjeta koje zovemo Evanđelja, a napisali su ih evanđelisti Matej, Marko, Luka i Ivan. Biblija je, zapravo, zbirka knjiga. Stari zavjet ima 44/46 knjiga, a Novi zavjet 27. Biblija ima ukupno71/73/knjige. Bibliju nije napisao jedan čovjek, nego više ljudi kroz duži vremenski period. Naime, Biblija je pisana u razdoblju od 1300. godina prije Krista (stara era), pa do 100. godine poslije Krista (nova era). Pisci pojedinih knjiga bili su božji izabranici, nadahnuti Duhom Svetim. Zato je Biblija božje djelo. Ona je sveta, nadahnuta, bogoduha knjiga. Mi smijemo reći: autor Biblije je Bog, ali preko čovjeka-pisca koji prenosi božju poruku ljudima. Kažemo, Biblija je zapisana riječ Božja upućena čovjeku. Na našim liturgijskim slavljima svako čitanje, svaki navještaj biblijskog teksta završava s Riječ je Gospodnja. U Bibliji je sadržano sve što Bog otkriva o sebi i što govori o čovjeku, a važno je za nas i naše spasenje. Ona opisuje povijest spasenja.
Ime Biblija dolazi od feničkog grada Biblos (današnji Đžebal), mjestu koji se nalazi 30 km južno od Bejruta. Ovaj je grad bio središte proizvodnje i trgovine pisaćeg materijala, između ostalog papirusa, svitaka. Grci su pisane listove, svitke, nazivali prema ovom gradu he biblos ili to biblion. Budući da je tekst Svetog Pisma zabilježen na takvim papirusima, svicima, Biblija je po njima dobila ime. Izvorni tekst Biblije ili Svetog Pisma napisan je na armenskom, hebrejskom i grčkom jeziku. Prvi prijevod Biblije i to na latinski jezik nastaje 400. godina poslije Krista (nove ere), a načinio ga je sv. Jeronim porijeklom iz Dalmacije. Ta Biblija zove se Vulgata. Kasnije je Biblija prevedena na 1557 jezika, a to je 95% kojima govori cjelokupno čovječanstvo. Bez Biblije ne možemo zamisliti našu povijest, kulturu, civilizaciju i ono najvažnije naš vjeru. Iz Biblije je u naš govor ušlo oko15000 izričaja. Ona je nadahnula mnoge umjetnike, pisce, slikare i kipare, arhitekte, glazbenike,…. Obogatila je naše živote i svima donijela nadu i spas. Ona je namijenjena svakome čovjeku.
Ipak Bibliju treba dobro poznavati i ispravno je tumačiti. U tome nam pomaže cijeli tim stručnjaka, bibličara koji se bave njezinim proučavanjem. Osim znanja jezika, potrebno je poznavati prilike, povijesne okolnosti u kojima je nastojala pojedina knjiga, običaje, kulturu i način razmišljanja iz vremena biblijskog pisca. Tekstove ne možemo uzimati u svemu doslovno, nego ih proučavati kroz određene književne vrste te tako iščitati izvornu poruku koja nam se navještava. Sv. Jeronim je zapisao da je ˝bez vodiča i putokaza nemoguć pristup Svetom Pismu˝. Sv. Bonaventura pak veli da je ˝Sveto Pismo kao prekrasna šuma. Ona privlači. U njoj se ugodnije i zdravije živi ali treba vodiča da se u njoj ne izgubimo.˝. Taj mjerodavni tumač jest Crkva tj. crkveno učiteljstvo (papa i biskupi sjedinjeni s njima), koje nam pomaže ispravno razumjeti i protumačiti izvornu poruku koja nam je upućena.

vlč. Dubravko Lauš

Blagdan Prikazanja Gospodnjeg je već od starih vremena bio spomendan na događaj kada su Isusa njegovi roditelji, Marija i Josip, po prvi puta donijeli u Hram koji se u Jeruzalemu častio kao mjesto osobite Božje prisutnosti (“prikazali˝), a starac Šimun ga pozdravio kao “svjetlo na prosvjetljenje naroda“ (Lk 2, 22-39). To je Gospodnji blagdan i on se ubraja u vrijeme kroz godinu. Na taj se dan zajednica sabere u crkvi, redovito na prikladnome mjestu kod ulaza u samu crkvu. Svi u rukama nose svijeće koje se uz pjevanje zapale. Nakon pozdrava i blagoslovne molitve kreće se u svečanom ophodu po kojem je ujedno ovaj blagdan i dobio ime Svijećnica.
U Jeruzalemu se blagdan Prikazanja Gospodnjeg slavio početkom 5. stoljeća s ˝jednakom radošću kao i Uskrs“ kako izvješćuje hodočasnica Egerija (oko 400 god.). Za cara Justinijana u 6. stoljeću, ovaj je blagdan u cijelom Rimskom carstvu poznat kao zapovijedani. Najprije se slavio četrdeset dana nakon Bogojavljanja, a kad je kao blagdan Isusovog rođenja uveden Božić, proslava se Prikazanja Gospodnjeg ustalila 2. veljače. Procesija sa svijećama spominje se već u 5. stoljeću, dok se blagoslov svijeća uobičajio nakon 10. stoljeća.
Na Istoku je izvorni naziv ovog blagdana bio blagdan Susreta Gospodnjeg, prema evanđelju u kojem se kaže da Mesija dolazi u svoj hram i susreće izabrane predstavnike naroda Starog Zavjeta, starca Šimuna i proročicu Anu, koja je istodobno simbol svih naših majki, bakâ, tetâ koje tako lijepo maloj djeci uspiju usaditi ljubav prema Isusu i Mariji. Na Zapadu je on s vremenom postao Marijin blagdan pod nazivom Purificatio s. Mariae (Marijino čišćenje), jer se prema židovskom zakonu (Lev 12) morao svaki koji je došao u dodir s krvlju obredno očistiti, pa tako i majka nakon rođenja djeteta. Tek se nakon liturgijske reforme, koja je provedena 1960. godine, blagdanu vraća staro značenje pod nazivom Prikazanje Gospodnje. Time se on povezuje sa simbolikom svjetla, potiče na razmišljanje o Isusu kao osporavanom znaku oko kojega će se dijeliti i opredjeljivati ljudi. Nadalje, on upućuje na preispitivanje odnosa kršćana prema narodu Starog Zavjeta prema položaju kojeg stariji ljudi imaju u zajednici.
Budući da je cijelo bogoslužje blagdana Prikazanja Gospodnjeg prožeto perspektivom Isusove žrtve na križu, kojom je on cijeloga sebe prikazao Ocu za spas svijeta, i mi se uvijek iznova trebamo poticati da čistog srca, Bogu obraćena prisustvujemo svakoj euharistiji, prinoseći sebe Bogu za žrtvu i sjedinjujući svoj život sa žrtvom Kristovom.

Prema kanonskim odredbama i odluci zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića o postu i nemrsu u Zagrebačkoj nadbiskupiji u 2017. godini, ističemo sljedeće:
Katoličkim vjernicima preporučuje se post i molitva, posebno petkom, kao dragocjeno sredstvo na putu zajedništva s Bogom i služenja braći ljudima. Stoga je važno da svećenici povremeno na to podsjete župljane i protumače im kršćansko značenje molitve i posta.
POST i NEMRS obvezuju vjernike na Pepelnicu i Veliki petak. Uzdržavanje od mesne ili druge hrane obvezuje svakog petka u godini, osim ako se petkom slavi neka svetkovina (kan. 1251 ZKP).
NEMRS obvezuje svakog petka, a može se, osim u korizmi, u cijelosti ili djelomično, zamijeniti drugim oblicima pokore, posebno karitativnim djelima, odricanjem od pića, pušenja, zabave, kao i vježbama pobožnosti (kan. 1253; Službene vijesti HBK, 1/1994., str. 10).
Zakon NEMRSA obvezuje one koji su navršili četrnaest godina života, a zakon POSTA obvezuje sve punoljetne osobe do započete šezdesete godine života (kan. 1252 ZKP).
U skladu s kanonskim odredbama kardinal Bozanić za 2017. godinu podjeljuje oprost od nemrsa u slučajevima kad vjernici petkom izvan korizme sudjeljuju na vjenčanju, sprovodu ili nekom drugom obiteljskom slavlju (kan. 87,§ 1 ZKP). Svi koji se budu koristili navedenim oprostom posvjedočit će nekim drugim dobrim djelom svoje poštovanje prema Isusovoj muci i smrti, kojih se posebno spominjemo petkom.
Svećenici su pozvani tumačiti i maloljetnim župljanima pravo značenje pokore te ih poučavati da nisu dužni postiti do punoljetnosti.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Jedna od prvih molitava koju su me kao dijete naučili roditelji bila je molitva Oče- naš. Zajedničko okupljanje oko obiteljskog stola započinjalo je molitvom Očenaša. Riječi te molitve u počecima nisu mi bili tako jasni. Dosta toga nisam razumjela.
Dugotrajno traženje dubine značenja i razumijevanje tih riječi pomogla mi je jedna duhovna obnova. Tema je bila molitva Očenaš. Voditelj je protumačio dublje značenje svakog zaziva te divne molitve. Shvatila sam kako sam je molila na kriv način. Željela bih Vam prenijeti svoje iskustvo koje sam stekla zahvaljujući spomenutoj duhovnoj obnovi.
Molitva Očenaš je najljepša molitva koju nas je naučio Isus. U njoj se obraćamo Njegovom i našem Ocu kao djeca Božja što smo postali krštenjem. U Očenašu sadržano je sve što i kako trebamo moliti. Najvažnije je postići prisan odnos s Ocem. Kad je izgovaramo u euharistijskom slavlju, ona predstavlja molitvu cijele Crkve zajedničkom Ocu.
Očenaš je slika Boga koji se očinski brine za sve nas. Svaki od nas važan je i vrijedan u njegovim očima. Kad izgovaramo Očenaš, ulazimo u nov, prisniji odnos s Bogom. Duh Sveti nas potiče da ga zovemo Ocem, koji zna što nam treba prije nego ga zamolimo. On želi da mu se obraćamo, da budemo kao djeca i dopustimo da nas mijenja.
Molitvom Očenaš ne prisvajamo Boga samo za sebe, već uključujemo sve ljude. Ovom molitvom postajemo braća i sestre sa svima, jer imamo jednog Oca po Isusu Kristu. Zazivom Očenaš izražavamo Isusovu i našu želju da ga svi ljudi prepoznaju i prihvate kao zajedničkog Oca. Svi koji vjeruju Isusu, opet će se jednog dana naći u kući Očevoj.
Izraz koji je na nebesima - izražava Očevu svetost, nedokučivost i veličanstvo. Mi ne možemo o njemu stvoriti sliku. Možemo mu se samo klanjati, hvaliti i zahvaljivati. Međutim, naš Bog nije daleki Bog. On nam se preko svoga Sina objavljuje kao Emanuel - što znači Bog s nama. On je naš Otac, koji nas ljubi i koji nas želi osloboditi od ropstva grijeha.
Mi kao djeca Božja moramo se truditi biti sveti jer nam je Otac svet. Ta spoznaja da smo djeca Božja zahtjeva promjenu života. Moramo biti dostojni poziva djece Božje i živjeti po Božjim zapovijedima.
Zazivom dođi kraljevstvo tvoje molimo za dolazak kraljevstva Božjeg koje je naviještano ocima po prorocima. Kad slušamo i čitamo Božju Riječ ono se i nama naviješta. Od nas se traži otvoreno srce za navještenu Riječ, kako bi mogli odgovoriti na poziv koji nam upućen. Kraljevstvo Božje je tajanstvena stvarnost, vladavina Boga a temelji se na Njegovoj Ljubavi. To Kraljevstvo za nas je stekao Krist svojom mukom i smrću. Kraljevstvo Božje je nedjeljivo od Isusove smrti na križu.
Prihvaćanje naših životnih križeva sudionici smo Isusove patnje, pomažemo mu u spašavanju ljudi za Kraljevstvo Božje. Kraljevstvo Božje je kraljevstvo ljubavi, koju ne možemo mjeriti našim ljudskim kriterijima. Za ulazak u Božje kraljevstvo nije bitno tko je prvi, tko je jači ili veći, već tko je spreman služiti drugima osobito onima najnemoćnijima. Ozračje Božjeg kraljevstva može se roditi u čovjekovom obraćenom srcu. Samo obraćeni čovjek, koji je spreman, mijenjati sebe i služiti drugima, može pomoći svijetu da bude bolji i pravedniji.
Budi volja Tvoja! Kad nam sve ide dobro onda puno ne razmišljamo o volji Božjoj. U trenucima sabranosti osjećamo da nismo zadovoljni sami sa sobom, iznutra nas potiče da moramo nešto mijenjati u svom životu. Bez čvrste odluke ne možemo poduzeti taj korak. Ali ako nas pogodi neka nevolja odmah ju želimo odbaciti daleko od sebe, doživljavamo je kao nepravdu.
Prihvatiti volju Božju ne dolazi od ljudske snage. U molitvi nam Duh Sveti pomaže da prihvatimo poziv ljubavi u velikodušnijem prihvaćanju onoga što nam se stavlja za izbor. On nas hrabri da činom vjere prihvatimo, i ako se kosi sa našim planovima, pa i onda kad ne razumijemo zašto nam se nešto događa. Bog jedini zna što je dobro za nas i kroz što moramo proći, kako bi se ispuni Božji plan sa svakim od nas.
Nekad zbog svoje slabosti ili odbijanja u prihvaćanju Božjeg plana, sami možemo priječiti da se ispuni taj plan. Neki put zbog naše malovjernosti Bog dopušta da težim putem dođemo do ostvarenja tog plana.
Potrebna je poniznost da bi u slobodi srca prihvatili ono što nam Bog šalje, bilo to dobro ili loše.
Kruh naš svagdanji daj nam danas! Ovim zazivom molimo Boga da nam dadne kruh za naše tijelo. Ujedno Ga molimo i za Kruh Života, a to je Krist koji nam se daje u Euharistiji. Nahranjeni i ojačani Kristom pozvani smo biti nosioci Krista u svijetu, i svjedoci bezuvjetne Božje ljubavi.
Isus nas neprestano poziva da srca čistimo od svojih grijeha i odreknemo Zloga koji nas hoće odvojiti od Boga i zarobiti nas za sebe. Isusov poziv na opraštanje grijeha podrazumijeva pomirenje sa bližnjim koga smo uvrijedili, kako bi sami zadobili Božje oproštenje. Traži se od nas milosrdno srce jer kao što smo sami grešni i slabi, moramo imati sućuti i za brata pored sebe ako pogriješi.
Posljedice Istočnog grijeha nosi svaki čovjek, a one su čovjekova težnja da se ostvari bez Boga. Često smo u napasti da napustimo Boga i tražimo svoj put na krivim mjestima. Kako bi se oduprli napasti Zla, trebamo odgovoriti čvrstom vjerom koju jačamo molitvom, čitanjem Božje Riječi, primanjem sakramenata.
Molitvom Očenaš, dobivamo milost i snagu od Boga u našem svakodnevnom životu, jer smo njegova ljubljena djeca. Pozvani smo u Očevo ime graditi Božje kraljevstvo, već ovdje gdje živimo i radimo, u našim obiteljima i na radnim mjestima.

Dijana Kisić

Božično vrijeme i nova liturgijska ili crkvena godina započinje Adventom ili Došašćem. Došašće je vrijeme priprave kroz četiri nedjelje za godišnju proslavu Rođenja Gospodinova - Božić, ali ujedno i vrijeme priprave za drugi, slavni Kristov dolazak. Ono se dijeli u dva dijela. Prvi dio započinje prvom nedjeljom Adventa i traje do 16. prosinca. Liturgija u tom prvom dijelu izražava onaj vid Došašća koji govori o Kraljevstvu Božjem na svršetku vremena i usmjerava na iščekivanje drugog Kristovog dolaska. Drugi dio Došašća traje od 17. do 24. prosinca, Badnjaka, i to je vrijeme neposredne priprave za slavljenje Rođenja Gospodnjeg.
Prvi tragovi crkvene priprave za Božić nalaze se već u V . stoljeću u Siriji, a sama se priprava sastojala od liturgijskog spomena Blažene Djevice Marije Bogorodice i sv. Ivana Krstitelja kao Isusovog Preteče, a obuhvaćala je dvije nedjelje koje su prethodile Božiću. Neko je vrijeme u rimskoj liturgiji postojalo Došašće od šest nedjelja, ali ga je reforma pape Grgura Velikog u VI. stoljeću svela na četiri nedjelje. Tako je ostalo sve do danas.
Prva nedjelja Došašća govori o ponovnom Kristovom dolasku kada će Bog po svome Sinu uspostaviti svoje kraljevstvo - novi Božji svijet. Druga i treća adventska nedjelja prikazuju Ivana Krstitelja, Isusovog Preteču, a četvrta nedjelja predstavlja Mariju, Djevicu i Majku koja je rodila Isusa. Može se reći da je Marija vjerom začela Isusa: prije nego li u svome krilu, ona ga je začela u svome srcu. No, čitanja Došašća ne upućuju samo na to kako je bilo onda, “ u ono vrijeme ”, nego žele pobuditi odlučan stav za danas, za ovaj tjedan, za svaki trenutak našega života. Došašće nas odgaja za ljubav koja seže za Bogom i dostiže Ga. Stoga, kršćansko Došašće kao vrijeme radosnog iščekivanja predstavlja svjesnije i intenzivnije proživljavanje onog općeg raspoloženja iščekivanja, karakterističnog za cjelokupni život Crkve. Sav naš život, cijela povijest čovječanstva je veliko Došašće. Ipak, u Došašću se ne slavi samo iščekivanje, već i dolazak našeg Gospodina, Isusa Krista koji traje bez prestanka.

Dubravka Petrović

Sv. Nikola jedan je od najomiljenijih kršćanskih svetaca. Zazivaju ga pomorci, putnici, trgovci, zatvorenici, žene nerotkinje i djevojke koje žele naći dobrog muža… čak i kradljivci. Osobito djeca radosno iščekuju njegov blagdan. 6. prosinca i stavljaju u prozor očišćene čizmice i cipele kako bi ih sv. Nikola napunio darovima. Nikola je pravi ekumenski svetac; štuju ga Istok i Zapad. Na istoku je proživio svoj životni vijek, a na zapadu, u Bariju (Italija), časte se njegovi posmrtni ostaci.
Istočna crkva, osim nekoliko njegovih spomendana tijekom godine, posvećuje mu i jedan dan u tjednu – četvrtak, kad se sv. Nikola posebno spominje u liturgijskim molitvama.
No, premda je sv. Nikola toliko čašćen i zazivan u raznim potrebama i nevoljama, o njegovom se životu zapravo malo zna. Njegovi su životopisi obično isprepleteni brojnim legendama, a povijesnih je podataka vrlo malo. Živio je u drugoj polovici trećeg i prvoj polovici četvrtog stoljeća. Kao biskup u Mirni, bio je sudionik koncila u Niceji 325. godine i branitelj Kristova božanstva protiv Arijeva krivovjerja. Odlikovao se i ljubavlju prema siromasima i potrebnima. Njegovo štovanje poslije smrti brzo se širilo Kršćanskim svijetom i ostalo živo sve do naših dana. Samo u gradu Rimu posvećeno mu je tridesetak crkava, a po svijetu na tisuće njih.
Osamdesetak kilometara od Antalije, glavnog grada turske obale u smjeru Mire (Demre), s ceste se vide rimske ruševine, pjeskovito tlo i obala šibana vjetrom. To je mjesto Patara, u kojem je rođen sv. Nikola. U vrijeme Nikolinog rođenja (zadnja trećina III. stoljeća), Patara je bio najznačajniji lučki grad pokrajine Licije, poznate po svetištu posvećenom bogu Apolonu. Tu je svratio i sv. Pavao, kada je s evanđelistom Lukom putovao s Rodosa prema Jeruzalemu.
U Patari, Nikola provodi svoje djetinjstvo i mladost, i to u vrijeme imperatora Proba i Dioklecijana. O njegovoj obitelji se ništa pouzdano ne zna, jesu li mu roditelji bili kršćani ili pogani. Tako i o njegovoj vezi s kršćanskom vjerom, jeli rođen u kršćanskoj sredini ili je kasnije s poganstva obraćen na kršćanstvo. Ova praznina i nedostatak točnih podataka proizlazi otuda što je izgubljen "Životopis", pisan oko 400. – 410. godine, od strane anonimnog autora. Pisac je dobri poznavatelj ambijenta Mirne, grada u kojem je nikola kasnije bio biskup. Ovaj je "Životopis" još 582. godine pročitao neki Eustrazio, svećenik iz Kostantinopola, nakon čega mu se gubi svaki trag.
Nikolina je mladost prolazila u rimsko – poganskom okruženju, u sjećanju na viteške heroje opjevane u Homerovoj Ilijadi, u okviru stjenovitih grobova, u odlascima i dolascima brodova, koji su iz Rima išli u Svetu Zemlju i natrag. U ovakvoj raznolikosti kulturnih elemenata, barem sudeći po nizu događaja, riječi Kristovih navjestitelja evanđelja, pobuđivale su kod mladića značajan sraz, kako bi na mjesto poganstva usadili navještaj Radosne vijesti.
Ono po čemu je sv. Nikola poznat, a ima i dobre razloge za vjerodostojnost u povijesnom kontekstu, jest slučaj miraza za siromašne djevojke. Taj događaje ušao i u ikonografiju, prikazom triju zlatnih jabuka na knjizi Evanđelja.
Prema ovoj priči, u Patari je živio neki siromašni otac, nesretan što nitko ne želi oženiti njegove kćeri. Naravno, razlog je bilo siromaštvo, tj. Nemogućnost osiguravanja miraza za udaju kćeri. U očaju dolazi na ideju da kćeri oda prostituciji, čime bi se riješili financijski problemi. Z taj nesretni slučaj i očev plan, dočuo je Nikola, koji odluči vlastitim sredstvima pomoći nesretnim djevojkama i spriječiti njihovo moralno poniženje. U svom planu i odlučnoj želji da sačuva njihovu čast i ljudsko dostojanstvo, Nikola slijedi Kristove riječi koje preporučuju da se milostinja daje ne očekujući zahvalnost na ovome svijetu (da ne zna ljevica što čini desnica).
Umotao je zlatnike u jednu krpu, sačekao noć i približio se kući očajnog oca. Pazeći da ga nitko ne vidi, ubacio je zamotuljak te se brzo izgubio u mraku. Iznenađeni, ali u duši sretan i zahvalan, otac povjeri kćerima i odluči udati najstariju. Nije prošlo mnogo vremena i Nikola ponovi djelo milosrđa. Jedva se uspio povući u mrak, pred ocem koji je brzo istrčao da vidi tko je sada mogao ostvariti udaju i druge kćeri. No, kad je Nikola odlučio upotpuniti i do kraja izvesti svoju nakanu te se i po treći puta približi kući pod okriljem mraka – bio je otkriven. Tek što je ubacio vreću zlatnika krez prozor, otvorila su se vrata i izišao je otac. Vidjevši njegovu figuru, potrčao je za njim, sustigao ga je i uhvatio za ogrtač. Prepoznavši ga, otac se baci pred njega na koljena kako bi mu se zahvalio. Nakon bezuspješnog pokušavanja da ga u tome spriječi, Nikola ga zamoli da o tome nikome ne govori niti riječi i dakako da ne otkrije njegovo ime. Otac mu to obeća, ali obećanje nije održao. Tako Nikolino ime kao čovjeka evanđeoskog milosrđa, uskoro postade poznato u kršćanskoj zajednice Gatare i čitavoj okolici.
U starini je ova zgoda, iz Nikolinog života, bila ispričana u tri različite verzije: u bizantskoj, sinajskoj i etiopijskoj. Razlikuju se samo po tome što spominju Nikolinu različitu životnu dob (kao dječaka, kao mladića, kao zrelog čovjeka) te različiti broj djevojaka (od dvije do četiri).
Zanimljiv je i događaj izbora za biskupa Mire. Kao što je već rečeno Nikola je bio ponizan i samozatajan čovjek. Tako nije ni težio za crkvenom karijerom, iako je kasnije revnosno posjećivao kršćansku zajednicu. Njegova plemenita gesta u slučaju siromašnih djevojaka i ostale karitativne inicijative, otkriše Nikolinu milosrdnu narav. Kršćanska zajednica u Patari je otkrila koliko je evanđelje duboko zašlo u njegovo srce.
Nakon smrti mirskog biskupa, biskupi obližnjih gradova, svečeništvo i žitelji Mire, udružiše se kako bi izabrali nasljednika. Gospodin u snu objavi jednom prelatu, da skupštini treba predložiti mladića koji će tog jutra prvi stupiti u crkvu. Njegovo ime bijaše Nikola. Tako i bi. Kada je u zoru mladi Nikola stupio u crkvu, bijaše poveden za ruku i predložen prisutnima u molitvi. Tako, u oduševljenju naroda, bude proglašen biskupom ovog drugog po značaju lučkog grada Licije.
Već prije nego li je Konstantin osvojio svu moć, Nikola je pokrenuo pastoralno i karitativno djelovanje. Među prvima se smatrahu njegove posjete zasužnjenim kršćanima u vrijeme Dioklecijanovih i Licinijevih progona. Za razliku od svog sugrađanina Metoda, koji je upravo tih godina podnašao moratorij, Nikola je bio među onim biskupima koji su smatrali uputnijim otvoreno širiti kršćansku poruku, nego li izazivati rimsku vlast i navoditi je da poduzima mjere netolerancije. Zato treba s rezervom uzeti podatke koji se nalaze u konstantinopolskim starim spisima, a govore kako Nikola bijaše proganjan.
Nikolina briga i skrb, osobito na socijalnom i karitativnom području, došla je do izražaja u vrijeme oskudice koja je pogodila pokrajinu.
Brodovi natovareni žitom bijahu krenuli iz Aleksandrije kako bi dopremili žito u prijestolnicu carstva. Na tom putu su prolazili i kroz Miru. Dok su se brodovi snabdijevali namirnicama i vodom, Nikola uđe u jedan od njih i zamoli kapetana da iskrca dio žita. No, ovaj odbije pravdajući se da će teret, kad pristigne u prijestolnicu biti izvagan. Nikola je i dalje navaljivao sve dok kapetan nije popustio.
Nakon što je opisao olakšanje koje je zavladalo Mirom, pošto je primila i počela koristiti ovo žito, hagiograf naglašava da žito koje bijaše stiglo u prijestolnicu težilo isto onoliko koliko bijaše natovareno u Aleksandriji.
Ovaj se događaj mogao zbiti između 313. i 333. godine, kad su povjesničari zabilježili veliku glad i oskudicu.
U vremenu Nikolinog biskupovanja, javljaju se unutar Crkve različite hereze i šizme (Marcion, Sabelion, Donato, Ario). No, više od doktrinalnih rasprava, Nikola se posvećuje propovijedanju evanđelja i njegovoj primjeni u svakodnevnom životu kršćana.
Kršćanski svijet se podijelio na sljedbenike Aria i sljedbenike njegova protivnika, đakona sv. Atanazija. Nikola je gajio određene simpatije prema Atanaziju te posegne za obranom sa svog teološkog stajališta, što kasnije posta obrana pravovjerja. Car Konstantin, sa svoje strane, nije mogao dozvoliti da njegovo carstvo bude podijeljeno tako dubokim rascjepom, zbog čega 325. godine odluči sazvati koncil u Niceji, nedaleko od Konstantinopola.
Nikola je bio prisutan na ovom važnom skupu, koji je kasnije potvrđen kao prvi ekumenski koncil. Ostao je zabilježen u spisima i ikonografiji, kao gorljiv branitelj jedinstva i trojstva Božjeg.
Iz Nikolina života poznata su još dva važna događaja. Vežu se uz Konstantinopol, a kronologija im nije točno određena. Jedan se odnosi na zahtjev upućen Konstantinu za smanjenjem poreza građanima Mire, a drugi događaj opisuje njegovu intervenciju za oslobođenjem iz zatvora triju satnika: Nepocijana, Ursona i Herpiliona. Oba su se događaja vjerojatno odvijala u vrijeme koncila, a prikazuju se kao čuda.
U ˝Životopisu˝ od Mihaela Arhimandrita, nalazimo i čudo koje se odnosi na djelovanje sv. Nikole u jednom slučaju oluje na moru. Taj pothvat, vjerojatno se zbio nešto kasnije od događaja sa siromašnim djevojkama.
Kako o samom Nikolinom rođenju i mladosti, tako i o smrti, pouzdano se ne zna mnogo. Postoji nekoliko kratkih izvještaja, koji donose činjenice da je Nikola umro u visokoj životnoj dobi, vjerojatno shrvan kratkom i teškom bolešću. Umro je na glasu svetosti i njegovo je tijelo već za ukopa bilo čašćeno od biskupa, svećenstva i puka grada Mire.
Dan njegove smrti, pretpostavlja se, da je 6. prosinac oko 344. godine. Pokopan je u crkvi u Miri, a posljednje riječi su mu bile: ˝U ruke tvoje predajem dušu svoju. Otkupio si me Gospodine, Bože istine!˝
Sv. Nikola je brzo ušao u srca građana Mire i njegovo čašćene brzo se proširilo po čitavoj Liciji. Biskupi su organizirali svečanosti uz veliko okupljanje vjernika. Štovanje sv. Nikole proširit će se Istokom i s godinama će se povećavati broj hodočasnika na njegov grob u Miri. Oko 900. godine, jedan je od najvećih propovjednika tog vremena, nepokolebljivo je tvrdio da na čitavom Istoku, osim Marije, ni jedan svetac nije tako prizivan kao sv. Nikola. Već oko 1000. godine ista se stvar mogla ustvrditi i na Zapadu. A, ako se čitaju stare benediktinske kronike Montecassina, može se primijetiti da su među svim svecima u ovom periodu, osim sv. Ivana, najbrojnije crkve bile posvećene upravo sv. Nikoli.
Budući da se u srednjem vijeku ugled nekog grada mjerio njegovom sposobnošću da posjeduje relikvije slavnih svetaca iz nevjerničkih zemalja, pošto su izgubili ulogu grčko – bizantske prijestolnice, građani Barija organiziraše 1087. godine akciju za donošenje relikvija sv. Nikole u njihov grad.
9. svibnja 1087. godine relikvije sv. Nikole trijumfalno uploviše u Bari. U početku bijaše nesuglasica s biskupom oko toga gdje će se pohraniti Nikolino tijelo. No, sve poteškoće su riješene odlukom o izgradnji sjajne bazilike na prostoru gdje je bilo sjedište bizantskih guvernera. Gradnja bazilike je započela u srpnju 1087. godine, a završena je 30. rujna 1089. 31. rujna 1089. godine, uz nazočnost pape Urbana II., relikvije sv. Nikole položene su u kriptu ispod oltara, gdje se i danas nalaze.
U cijelom svijetu broj crkava posvećenih sv. Nikoli kreće se oko 6000, a najviše ih je u Rusiji – oko 1500, od čega samo u Moskvi 40. Ovaj svetac časti se, štuje i moli za zagovor u različitim prilikama; kao zaštitnik zatočenika, pomoraca i putnika, trgovaca, djevojaka za udaju i djece. Kao nijedan drugi, ovaj svetac, ujedinjuje kršćane. Okuplja katolike, pravoslavne, dijelom i protestante te se moleći njemu svi udišu atmosferu crkvenog jedinstva.
Spomenuta priča o mirazu siromašnim djevojkama, dala je povod već oko 1100. godine za običaj da se ostavljaju predmeti ili hrana ispred praga siromašnih obitelji. Malo pomalo poče se mijenjati odredište nošenja darova u korist djece. Između 14. i 15. stoljeća, sv. Nikola je postao također i zaštitnik đaka, tj. svetac djece, a crtan kao ˝Santa Claus˝

ČAŠĆENJE I NARODNI OBIČAJI U HRVATA


Širom naše Domovine postoje narodni običaji spojeni sa svetkovinom sv. Nikole. U primorskim i u sjevernim krajevima postoje običaji darivanja djece na Svečev blagdan, posebno uoči 6. prosinca. Vjerojatno je to ostalo od onog događaja, kad je Nikola bacio tri vreće zlata djevojkama kako bi se pošteno udale. Malo koja obitelj, vjerovala ili ne, ne stavlja nešto ispod jastuka svojoj djeci, ili pak u cipelice i čizmice ostavljene preko noći ispod prozora. Navečer, ili na sam svečev blagdan, priređivale bi se igre. Najpoznatija je ona, u kojoj krampus (slika vraga) ide na jednoj strani, a sv. Nikola kao dični bijeli starac na drugoj. On je onaj koji brani djecu od udaranja krampusa i konačno nad njime slavi pobjedu.
U nekim primorskim mjestima postoji i ovaj običaj: obično na blagdan sv. Nikole postoji procesija kroz mjesto ili oko crkve. Na određenom mjestu ta se procesija zaustavlja, kako bi se dao blagoslov mornarima koji se toga trenutka nalaze raspršeni na morima. Četiri mladića, često obučeni u mornarsko odijelo, okreću svečev lik na četiri strane svijeta, dok narod isrdno moli za pomorce kojima je svetac zaštitnik.
Nije bilo kuće, broda ili novčanika naših pomoraca, u kojima se nije nalazila njegova slika. I u najtežim vremenima njemu se dan prije postilo. I kod kuće i na moru slavio se njegov blagdan. Iz dalekih zemalja za njegov blagdan slali su se darovi obiteljima u Domovini. Pod njegovim imenom plovili su, a i danas plove mnogi naši brodovi i lađe. Sve je to dokaz ljubavi prema čudotvorcu, koji je uvijek ostao isti kad je u pitanju potreba i nevolja.
On je s pravom postao ˝treća osoba˝ naših, posebno primorskih kuća, jer se bez njega ne može zamisliti naše ˝malo pomorsko misto˝. On je bio i ostaje uvijek prijatelj djece, mladosti i posebno naših putnika i mornara.

vlč. Tomislav Subotičanec

U godišnji ciklus liturgije utkana su četiri tjedna posta i molitve, svaki u jednom godišnjem dobu. Ta četiri tjedna zovemo kvatre ili tjedni, a te dane, kvatreni dani, ili jednostavno kvatre. U kvatrenom tjednu slavi se u srijedu, petak i subotu.
Povijest nastanka kvatri je prilično komplicirana. Najjednostavnije rečeno je da su kvatre nastale iz nastojanja Crkve u Rimu da učini nešto da se spriječe poganske svečanosti u gradu Rimu koje su se zadržale i nakon proglašenja kršćanstva državnom religijom rimskog imperija. Poganski Rim slavio je tri puta godišnje svoja slavlja vezano uz poljoprivredne poslove. U studenom – prosincu, slavlje vezano uz sjetvu ozimih usjeva; u lipnju – srpnju, slavlje vezano uz žetvu; te u rujnu slavlje vezano uz berbu.
Vremenski termini pojedinih kvatrenih slavljenja nisu bili ustaljeni od početka. Jedino su se u Rimu kvatre slavile ovako od svog početka: srijedom i petkom se postilo, a subotom je uz post bilo i bdijenje u bazilici sv. Petra. Kvatre su zasigurno nastale u Rimu, jer ih ni u 7. stoljeću nema u susjednim biskupijama Rima na području današnje Italije. U Galiju (Francusku) kvatre se uvode izričitom naredbom samog cara Karla Velikog početkom 9. stoljeća, a u Englesku ih uvode misionari Grgura Velikog. U Hispaniju (Španjolsku i Portugal) kvatre se uvode uvođenjem same Rimske liturgije.
Smisao kvatrenog posta, kako to govori sv. Leon Veliki, je obnova Božjeg naroda, Crkve, po zajedničkom postu, molitvi i milostinji. Hrvatska biskupska konferencija je odredila da se kvatre zadrže u njihovim dosadašnjim terminima. Jedino zimske kvatre valja pomaknuti tako da kvatrena subota bude ili 16. prosinca, ili u subotu prije tog datuma.
Nakane kvatri ovako su precizirane: proljetne kvatre (Post cineres) slave se u srijedu, petak i subotu poslije Čiste Srijede ili Pepelnice, a nakana posta i molitve je pokora i obraćenje. Ljetne kvatre (Post ignum) slave se u srijedu, petak i subotu nakon Duhova, a nakana posta i molitve je za zaštitu usjeva na selima i posveta ljudskog rada u gradovima. Jesenske kvatre (Post crucem) slave se u srijedu, petak i subotu poslije blagdana Uzvišenja svetog Križa, a nakana posta i molitve je kršćanski odgoj mladeži i duhovna zvanja. Zimske kvatre (Post lucem) slave se tako da kvatrena subota bude ili 16. prosinca, ili subota prije tog datuma. Nakana molitve i posta je zahvalnost Bogu i dobrotvornost.
Novi Rimski kalendar o kvatrama određuje sljedeće: ˝Na kvatre običava Crkva moliti Gospodina za različite ljudske potrebe, prije svega za plodove zemlje i za ljudski rad, i samo mu za to zahvaljivati. Da bi kvatre odgovarale potrebama vjernika različitih krajeva, valja da vrijeme i smisao njihova slavljenja odrede biskupske konferencije.˝

vlč. Danijel Crnić

Sveti Andrija rodio se u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Kad su mu roditelji nadjenuli ime Andrija, što na grčkom jeziku znači jakost ili hrabrost, kao da su nagovijestili da mu valja biti jakim već u mladosti, a pogotovo mu je trebalo mnogo jakosti kad se je trebalo boriti za kraljevstvo Kristovo.
Sveti Andrija je brat prvoga rimskog biskupa – svetoga Petra. Petar i Andrija bili su ribari i učenici Ivana Krstitelja. Andrija je prvi kojega je Isus pozvao u zbor Dvanaestorice, on je bio prvi koji je zagrlio onog kojega su svi očekivali. Zato su Andriju od početka kršćanstva nazvali prvopozvanim i prvim kršćaninom, jer je on prvi koji se imenom spominje da je pošao za Isusom. Andrija je onaj koji je Kristovu nauku otvorio vrata.
Dok su jednog dana Andrija i njegov brat Petar lovili ribu na Genezaretskom jezeru, baš u taj čas obalom Genezaretskog jezera prolazio je Isus. I vidjevši dvojcu braće, Andriju i Petra, reče im: ˝Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.˝ Te riječi su bile dovoljne da braća ostave sve i pođu za Isusom. Od tada je život svetoga Andrije bio i tjelesno povezan uz život Isusov.
Sveti Andrija se posebno odlikovao svojim životom , vjerom i velikim pouzdanjem u Isusa Krista. Andrija je uz Isusa sve više dozrijevao za ribara ljudi. Za njega je bila posebno velika radost što ga je Isus uključio među svoje apostole.
Po primitku Duha svetoga pokazala se u pravom svjetlu jakost Andrijine duše, od tada je počeo novim žarom i s posebnom revnošću raditi za Kraljevstvo Božje. Sveti Andrija je Kristov nauk propovijedao u južnim krajevima današnje Ukrajine, u Skitiji. Propovijedao je i u grčkim pokrajinama Bitiniji i Pontu (danas sjeverna Turska - uz obalu Crnog mora), pa i u samoj Grčkoj.
U Patrasu (grad u Ahaju) je poganski prokonzul Egeja zabranio Andriji propovijedanje kršćanske vjere. Andrija se na tu zabranu oglušio i zato i ovako progovorio: ˝Oj zdravo križu! Ti si posvećen Kristovim tijelom. Na tebi njegovi udovi blistaju poput dragulja! Dolazim k tebi. Primi me u radosti i pobjedi! O križu blagoslovljeni, takožarko ljubljeni, tako dugo željeni!” Dva je dana sveti Andrija visio na križu i neprestano propovijedao okupljenima, a trećeg dana je preminuo. Umro je krajem prvog stoljeća.
Slikari i kipari Andriju prikazuju s križem u obliku slova X, takav se križ zato i zove Andrijin križ.
Jedna legenda pripovijeda: Bilo je to 1098. godine. Saraceni su jednom zarobili kršćane u Antiohiji. Tamo im se u tamnici ukazao apostol Andrija. U ruci je držao koplje kojim je bio proboden Isusov bok. Andrija ih je uputio što da učine da se oslobode. Poslušali su ga i odnijeli neviđenu pobjedu. Od tada svetog Andriju časte ratnici kao svoga zaštitnika vojskovođe kao zaštitnika uspješne borbe.
Sveti Andrija je zaštitnik i ribara, trgovaca, užara, mesara, vodonoša. Svetom Andriji se obraćaju i stare djevojke u predvečerje njegovog blagdana molitvom za sretnu udaju.

Sveta Katarina (lat. Catharina) je rođena u 3. stoljeću u egipatskom gradu Aleksandriji. Potječe iz ugledne plemićke obitelji, navodno kraljevske krvi, stoga postoji mogućnost da je sveta Katarina bila princeza. Poznata je po iznimnoj ljepoti, učenosti i mudrosti.
Maštovita legenda o životu te nadaleko poznate svetice, govori kako je ona prije svoga krštenja usnula znakoviti san. Vidješe ona Djevicu Mariju gdje drži na rukama dijete Isusa. Djevica zamoli Isusa da uzme Katarinu za svoju službenicu, no dijete okrenu glavu i reče kako nije dovoljno lijepa. Probudivši se, Katarina se poče zapitivati kako bi se svidjela božanskome Djetetu i što joj je činiti. Nije se smirila sve do trenutka svoga krštenja. Tada joj se Krist opet ukaza u snu i uzme je za svoju nebesku zaručnicu. Stavi joj prsten na ruku i probudivši se ona ga nađe na ruci. Nosila je taj prsten do kraja svoga života.
U to je vrijeme Maksim II., koji je carsku krunu dijelio s Konstantinom Velikim i Licinijem, izabrao Aleksandriju za glavni grad svoga dijela carstva. Odlučio je iskorijeniti sve kršćane te je naredio da se pobiju svi koji ne žele žrtvovati poganskim bogovima. Katarina, koja se posvetila propovijedanju kršćanske vjere, odlučila je posjetiti cara i uvjeriti ga u okrutnost njegove odluke. Održala je veličanstven govor. Car je ostao osupnut te je pozvao 50 najučenijih filozofa svoga carstva da pokušaju pobiti njezinu nauku. Katarina je prihvatila izazov i svojom rječitošću i razumnošću obratila filozofe na kršćansku vjeru.
Rasrđeni je car smaknuo filozofe, a Katarinu strpao u mračnu tamnicu želeći je glađu natjerati na pokornost. No, anđeli su joj donosili hranu, a Katarina je čak uspjela obratiti carevu ženu i njezinu pratnju.
U zasljepljenosti i bijesu, car je donio smrtnu presudu za sve kršćane osim Katarine. Zanesen njezinom ljepotom, ponudio je Katarini da mu bude ženom i caricom, no ona da je sa zgražanjem odbila. U krajnjem izljevu očajničkog bijesa, Maksim je naredio da je svežu između četiri kotača optočena oštricama te da se razdere na komade. Dok se presuda izvršavala, snažan plamen s neba je uništio kotače. Tada su Katarini odrubili glavu.
Kao Kristova zaručnica i zaštitnica djevojaka, Katarina je jedan od omiljenih motiva umjetničkog stvaranja renesansnih slikara. Česte su slike “zaruka” sv. Katarine s Kristom.
Osobita je oznaka sv. Katarine kotač s oštricama. Obično nosi krunu na glavi kao znak kraljevskog podrijetla, palminu granu kao simbol pobjede i mač kao oruđe mučeništva. Zbog velike učenosti i mudrosti, slikaju je s knjigom u ruci te je zbog toga i zaštitnica studenata, sveučilišta i filozofa.


vlč. Tomislav Subotičananec

Stranica 1 od 3