Zajedničko držanje tijela, kojeg se svi dionici liturgijskog slavlja trebaju pridržavati, znak je jedinstva udova i zajedništva sabranih na svetoj liturgiji, te izražava i gaji pozornost i duhovni osjećaj dionika slavlja. U liturgijske kretnje idu: procesija kojom se pristupa oltaru, procesija s evanđelistarom prije navještaja Evanđelja, darovna procesija, procesija kojom vjernici pristupaju svetoj pričesti, te izlazna procesija. Važno je da se te kretnje vjernika, u obliku procesije, vrše dolično, a da se pritom pjevaju prigodne pjesme, prema propisima za pojedine slučajeve. Čitava je liturgija molitva okupljenog naroda, već prema mjeri u kojoj narod prijanja uz otajstvo koje slavi, odnosno koliko ga vjerom proživljava. Stoga je važno napomenuti, već na početku, da kretnje i držanje tijela u liturgiji svoju pozornost usmjeravaju na na subjekt liturgijskog slavlja, na zajednicu.
Liturgijsko slavlje je sveto djelo u najpotpunijem smislu, budući da je ono djelo Krista Svećenika i njegova tijela – Crkve i spravom se može reći da zemaljskom liturgijom sudjelujemo predokusom u onoj nebeskoj liturgiji. Upravo zbog te činjenice, geste i kretnje u liturgiji ne smiju postati puko ispunjavanje rubrika, već moraju biti duboki osjećaj povezanosti zajednice usmjerene prema otajstvu spasenja.
U liturgiji susret između Boga i njegova naroda događa se preko osoba koje pripadaju skupu vjernika i koje izvode simboličke čine, znakove, odnosno sudjeluju u obredu. Svrha je obreda u liturgijskom slavlju uspostaviti susret u vjeri između Boga i vjernika, i tako posadašnjiti Savez.
Ovaj niz promišljanja o kretnjama i držanju tijela u liturgiji nema zadaću umanjiti važnost duhovnog u obredu i prikloniti se samo izvršavanju zadanih rubrika, nego želi naglasiti važnost i onog vidljivog, opažajnog, znakovitog, simboličnog i komunikacijskog u euharistijskom slavlju, jer koliko je čovjek duhovno biće i biće odnosa, toliko je i obredno biće. Shvaćen kao skup vanjskih znakova i pravila u jednom liturgijskom činu, obred je nezamjenjiva nužnost u liturgijskom životu Crkve. Obred je čuvar poruke i oblika izražavanja vjere. U euharistijskom slavlju obred je čuvar povijesti spasenja i medij neprekinutog posadašnjenja Isusova spasiteljskog djela. Bez uređenog liturgijskog i obrednog oblika, kakvog je u bitnim crtama ostavila apostolska Crkva, euharistija bi se izgubila i raspršila. Neki spontani oblici misnog slavlja iznevjerili bi i iskrivili Isusovu euharistiju. Obred, stoga, zavrjeđuje veliko poštovanje i trebalo bi ga gledati kao nešto uzvišeno. Obred, međutim, može i trpjeti kada slavitelj obreda zaboravi na duh koji je sadržaj i cilj obreda, pa slavlje euharistije može postati tek puki formalistički čin. Obred može postati i zaprekom, te se naći u napetosti između poštivanja obreda ili obreda kao nužnosti. Potrebno je razvijati pravi osjećaj za obred, relativizirajući ga u odnosu na duh i sadržaj, ali poštivajući ga jer je prenositelj duha.
Susret između nevidljivog božanskog otajstva i ljudskog shvaćanja, posreduje se u znakovima zajedništva. Taj susret omogućuje se u neverbalnim kodovima i to bogatstvom geste koja je istovremeno govor i djelovanje, način govora u znakovima i način djelovanja u iskustvu. Potrebno je ponovno otkriti i pronaći najbolji način na koji znakovi i simboli, koji su izgubili svoju svježinu i snagu, mogu ponovno postati jasni smjerokazi ili posrednici kršćanske uronjenosti u otajstvo.
U ovom kontekstu potrebno je naglasiti i onu duhovnu dimenziju liturgijskog simboličkog govora. Ako je liturgija aktivno sudjelovanje vjernika okupljenih u vjeri i ako ona znači jedinstvo pokreta i misli, tada liturgija postaje molitva. No, ako to ne uspije, liturgija postaje formalizam i tek bijeda koja je ogledalo našeg ne zalaganja u vjerničkoj zajednici i ne zalaganja i nedostatka unutarnjeg života predsjedatelja, odnosno animatora slavlja. Postoji istinska opasnost da se liturgijska slavlja pretvore u lijepe ceremonije, stvarno dotjerane, ali bez duše. Potrebno je nadvladati pasivnost, svih dionika slavlja i opasnost da sve postane samo vanjština; da se obred uz sudjelovanje svih, doista, pravilno odvija, a da u srcu ne urodi molitvom. Treba se kloniti obreda koji ne zahvaća u živo, i ne preobražava srce i život sa svim osjećajima, željama i problemima. Dokle god obred ostane samo nešto što se događa izvana, gubi se smisao slavlja. Čini mi se da su i danas potrebni proročki prijekori starozavjetnih proroka o formalizmu i obrednoj hladnoći. Samo onaj tko shvati da je čovjek jedinstveno biće, moći će shvatiti potrebu da se i tijelo u molitvi pridruži duši. I tijelo, dakle, treba moliti. Da se vanjsko držanje tijela u obredima ne bi pretvorilo u formalizam, treba uočiti da vanjski pokreti moraju nužno izricati unutarnju molitvu. Stoga, držanje tijela mora postati izrazom duhovnog stava i uvjerenja.
Liturgija poznaje: stajanje, klečanje, sjedenje, procesije, klanjanje do same prostracije, do prostiranja nice, kao na Veliki petak ili prilikom ređenja. Mnogostruke su i kretnje ruku, sklapanje, širenje, polaganje, znamenovanje križem, udaranje u prsa, blagoslivljanje, pružanje pri svjedočenju mira i pranje ruku. Brojne su i obredne radnje s uporabom simboličnih stvari, kao što je polijevanje vodom na krštenju, mazanje svetim uljem, a kod misnog slavlja ljubljenje oltara i evanđelja, pripremanje oltara, prinos darova kruha i vina na oltar, miješanje vina s vodom, lomljenje kruha, pozdrav i cijelov mira, uporaba tamjana, posipanje pepelom, razni blagoslovi škropljenjem vode, kao i razne procesije u kojima se nose bilo pokaznica, svete moći ili likovi svetaca.
U ovom nizu promišljanja o kretnjama i držanju tijela u liturgiji bit će objašnjene pojedine liturgijske radnje: procesija, navještanje Božje riječi, stajanje, sjedenje, te klečanje.