Svetica današnjega dana jedan je od svijetlih likova ranoga kršćanstva, čiji sjaj još ni danas ne tamni. Zbog svojeg kreposnog života u kojem je iz ljubavi prema Kristu posvjedočila svoje djevičanstvo, štuje se i uzvisuje već od vjernika prvih stoljeća kao savršeni uzor kršćanske djevojke. Biti kršćanin u ono doba, sve do 313. god. kada je Crkva dobila svoju slobodu, značilo je izložiti svoj život pogibelji, jer je to bilo doba velikog progona Kristovih učenika. Osobito je bilo teško ispovijedati svoju kršćansku vjeru u glavnom gradu carstva u Rimu. I baš u tom gradu i u takvom vremenu rasla je Cecilija.
Rođena je 214. god. u bogatoj rimskoj obitelji, plemenitog roda ali poganske vjere. Želja njezinih roditelja bila je da im kćerka postane slavna matrona, te su je dali poučavati u znanostima, a osobito u glazbenoj umjetnosti. No ipak, u njezinoj duši nije prevladala težnja svjetske slave koja je prolazna, već duhovna punina koja otvara nebeske horizonte. Razlog tome jest što se Cecilija susrela s kršćanstvom i njegovim vrednotama kojima je Krist Isus obogatio svijet. Sve je više upoznavala božanske istine i nebesku mudrost, te je poučena u vjeri primila krštenje od tadašnjeg pape Urbana, koji je i sam djelovao u rimskim katakombama. Kad su je dali za zaručnicu poganinu Valerijanu, na dan zaruka, dok su odzvanjali glazbeni instrumenti, ona je u srcu pjevala samo Gospodinu. Odatle je došlo do toga da su je kasnije izabrali za zaštitnicu crkvene glazbe. Svojem zaručniku odala je tajnu da se zavjetovala svoj život posvetiti Kristu, Zaručniku svoje duše. Prema legendi, rekla je Valerijanu da je štiti anđeoska ruka i pomaže u ustrajnosti zavjeta. Valerijan je rekao da će vjerovati njezinim riječima ukoliko učini da vidi njezinog anđela. Cecilija je odgovorila da će se to i dogoditi, onda kada se pokrsti. Valerijan je poslušao. Postao je kršćanin. Njega je također krstio papa Urban. Po predaji kažu da je nakon krštenja doista ugledao Cecilijinog anđela čuvara. Valerijan je pak na kršćanstvo pridobio i svojeg brata Tiburcija, te su obadva postali svjedoci vjere, pridobivajući i druge na kršćanstvo. Glas o tome dopro je do prefekta grada Rima Almahija, koji je saznao za njihovo obraćenje i apostolski rad u vjeri. Pozvani su na sud, a kada se nisu odrekli Krista i vjere, bili su mučenički ubijeni, te su pokopani u Pretestatovim katakombama. Na sudu je završila i Cecilija. Ni ona nije našla milost u očima građanskog prefekta Almahija. Jer se nije htjela odreći Krista i njezina je osuda glasila – smrt. Naređeno je da joj se odsiječe glava. Krvniku to nije uspjelo učiniti ni s tri udarca. Kako je zakon zabranjivao četvrti udarac Cecilija je umirala dugo, u teškim mukama. Ipak, i tada je bodrila kršćane na ustrajnost u vjeri. Ne mogavši je više sama ispovijedati riječima, izrazila je prstima svoju vjeru u trojedinoga Boga. Upravo u tom položaju ovjekovječio ju je kasnije slavni klesar Maderna. Tijelo djevice i mučenice pokopano je u Kalistovim katakomabama i to na počasnom mjestu, uz takozvanu ˝Kriptu papa˝, prozvanoj po tome što je u njoj bilo sahranjeno devet papa, uglavnom iz III. stoljeća.
Sama ta činjenica govori koliko je bila cijenjena ova plemenita djevojka. Njezino tijelo dao je prenijeti papa Paskal I. koji je bio veoma pobožan prema ovoj svetici, u kriptu bazilike u Trastavere u kojoj se već od 545. godine slavi njezin blagdan. Koncem XVI. stoljeća sarkofag sv. Cecilije bio je otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanom stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata. Tada je slavni kipar maderna isklesao svetičin lik u mramoru u položaju tijela koji je nađen u katakombama, čija se kopija danas nalazi u Kalistovim katakombama u ˝Kripti papa˝, prisjećajući da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo. Ime djevice i mučenice današnjeg dana, zaštitnice crkvene glazbe i pjevanja, Cecilije, srednjovjekovni pisac Jakov da Voragine u svom djelu ˝Flos sanctorum˝ u njezinom imenu gleda nebeske ljiljane, lat. Coeli lilia.